Odličan domaći film

Kako je četvrti dugometražni igrani film redatelja i scenarista Antonija Nuića s naslovom Mali dospio i u redovitu kinodistribuciju, zainteresirani gledatelj može posvjedočiti je li opravdana nagrada za najbolji film na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Domaća je kritika, baš kao i sam Nuić, naznačila poveznice filma s dvama ranijim ostvarenjima toga filmskoga autora. Studentski film Vratite im Dinamo (1999) i posljednji dio omnibusa Seks, piće i krvoproliće (2004), koji je Nuić potpisao s Borisom T. Matićem i Zvonimirom Jurićem, uključivali su iste glumce i društveni kontekst marginalaca. Oba su se bavila navijačkom supkulturom, a drugonavedeni je postao i izravnom prethodnicom Maloga – iako su imena likova drukčija. Nema pritom sumnje da je upravo Nuićev kvalitativni doseg u omnibusu omogućio i nastanak dugometražnoga prvijenca Sve džaba (2006), filma ceste na razmeđu komedije i drame koji je osvojio najvažnije nagrade u Puli. Nakon njega uslijedila je i hvaljena drama Kenjac (2009), u kojoj se filmski autor potvrdio kao važno ime domaće kinematografije. U središtu je odnos oca i sina, baš kao i u Malom. Dok je kratki zastoj, no ne i stvaralačko posrnuće, populistička komedija Život je truba (2015), recentni rad novi je uzlet u karijeri Antonija Nuića i njegov nedvojbeno najzreliji i najkvalitetniji film.

Besprijekorni realizam

Kronološki određen danima od petka do ponedjeljka, a prostorno na razmeđu urbanih dijelova Zagreba i ruralnih područja u velegradskoj blizini, Mali je temeljno film o odnosu oca Frenkija (Franjo Dijak), četrdesetogodišnjega bivšega kažnjenika zbog dilanja droge i njegova sina osnovnoškolca (Vito Dijak). Kako je dječakova majka teško bolesna i na umoru, otac se skrbi za sina, dok mu punac i punica prijete sudskim oduzimanjem skrbništva nad djetetom. U ekspoziciji filma on pred dvjema pedagoginjama (Ksenija Marinković i Iva Babić) autoritativno elaborira kako je dječak pod njegovim nadzorom napredovao, no širi nam okvir početnih sekvencija označava da oca i sina slijedi policajac (Paško Vukasović), za kojega se sluti da ne djeluje institucionalno. Frenkijevo druženje sa starim prijateljima (Bojan Navojec, Rakan Rushaidat i Hrvoje Kečkeš), pripreme za obilježavanje četrdesetoga rođendana u vikendici izvan grada natopljene alkoholom i narkoticima uvod su u sam rođendan, koji uključuje i prijetvornoga odvjetnika (Robert Ugrina), kao i policijskoga dužnosnika Majića (Živko Anočić) – upravo onoga koji je Frenkija uhapsio, ali koji sada s njim ima drukčije planove. Naizgled je posrijedi obiteljska drama o povratniku iz zatvora, a već je zarana jasno da se protagonist i nije mnogo promijenio, dapače sve je snažniji kontekst kriminalnoga djelovanja, koje urodi i zločinom. U prikazu kriminalnoga i krimena Nuić ipak nije transparentan, već izrazito retoričan. Kroz zabavu i proslavu neprestano skrivajući naličje, okrenuo se i odnosu vidljivoga i nevidljivoga u filmu, kao i čestim naznakama neizrečenoga, čime gledatelja svrhovito uključuje u promišljanje onoga što se zbiva, ali se ne iskazuje eksplicitno. Besprijekorni realizam prikaza skupine protagonista, njihova djelovanja i habitusa uslojava se i snažnom percepcijom širih društvenih, pa i institucionalnih i zakonskih zasad nagriženih korupcijom, zločinom ili tek prekomjernom uporabom droge. Ipak opažamo i dva jasna stilizacijska segmenta, prvo oca na željezničkom mostu na Savi, a nešto prije svršetka i sina nakon počinjena traumatičnoga djela.

Redatelj Antonio Nuić  / Snimio Danijel BerkoviĆ/PIXSELL

Nedvojbena je Frenkijeva uloga predvodnika skupine prijatelja. Energičan i karizmatičan, usprkos kažnjeničkoj prošlosti i kriminalnoj sadašnjosti – čini se znatno promišljenijega djelovanja, izdvaja se među njima. Iako su njihova zanimanja društveno opravdana i vrednovana – organizator snimanja na televiziji (Bojan Navojec), zaposlenik u autosalonu (Rakan Rushaidat) ili zadužen za naplatu kazni vozačima (Hrvoje Kečkeš), upravo Frenki često navodi da tek izmicanje zakonskom može donijeti i ploda. Njihovo se prijateljstvo potvrđuje na različite načine, a sasvim simbolično i pjesmom Jure Stublića i grupe Film Sjećam se prvog poljupca (1987). Frenkijev je odnos sa sinom složen, a rubna uloga majke, koja se tijekom filma ni jednom ne vidi već se o njoj samo govori, navodi da dječak baš i nije bio blizak s njom. Poveznica odnosa dvaju naraštaja nije pritom samo skladno djelovanje u kućanskim poslovima ili igranju šaha bez ploče i figura, nego i činjenica da je dječak izrazito spretan u baratanju revolverom, kao i da je mudrošću ocu priskrbio rođendanski dar, a naposljetku i podatak da ni on sam nije daleko od zločina.

Upravo su tumačenja Franje i Vita Dijaka ponajbolja u glumačkome postavu. Dok naizgled bezizražajno lice mladoga Vita Dijaka svjedoči o kompleksnome psihološkome sklopu dječaka kojem majka umire, a otac je kriminalac, to lice gledatelja na neki način uvlači u zbivanja. Raskoš pak izvedbe Franje Dijaka neprijeporna je. Bez trenutka ekstravagancije, ili preglumljivanja taj je glumac iznijansiranim tumačenjem oslikao lik ambivalentnoga oca, čovjeka koji se skrbi za sina i iskazuje ponos zbog njegovih postignuća – makar to bila uporaba oružja ili mudrost u odnosima s vršnjacima – te ne preže ni od zločina da bi ostao s njim. Jasno suspregnute snage i emocija, čini se da je lik Frenkija neprestano na rubu eksplozije, rubu koji ipak ne prelazi upravo stoga što je jasno posvećen sebi zadanim ciljevima. Iako su i tumačenja ostalih glumaca izvrsna i dosljedno ocrtavaju karaktere likova koje tumače, nema dvojbe da su ipak stepenicu niže od oca i sina Dijaka.

Antonio Nuić iznova se pokazao uspješnim u redateljskoj izvedbi. Pokoravajući se zahtjevima građe, ostvario je čvrstu cjelinu čiji se tek mjestimični propusti tiču prije svega logike kriminalističkoga zapleta, propusti koji su nastali u scenariju. No prožetost scenarističkoga temelja i redateljske nadgradnje neprijeporna je. Nuić s lakoćom definira karaktere, dijalozi su mu životni, a mizanscenska rješenja precizna. Pritom ne zazire ni od uporabe kadrova duljega trajanja, kadrova u kojima gledatelj pomnije usvaja njihov sadržaj, značenje i kontekst. Ne libi se ni izraženih kontrapunkta poput, primjerice, dječakova rješavanja školske zadaće dok se očevi prijatelji zabavljaju, a otac s korumpiranim policajcem smišlja zločin. S druge strane, ako nam se pojedina scena poput neke od onih tijekom opijanja možda i učini predugom, nije riječ o nekom redateljskom praznom hodu ili redundantnosti, već je zapravo na sasvim simboličnoj razini posrijedi ocrtavanje besmislenih zabava. Ujedno, otvoreni kraj – s obzirom na počinjeno – navodi na promišljanje o sudbinama oca i sina, jer Nuić kao da anticipira i mogući nastavak njihova egzistencijalnoga puta u nekom sljedećem filmskom ostvarenju.

Skladna suradnja
redatelja i snimatelja

Međutim, jednim do najboljih dijelova filmske građe čini mi se skladna suradnja Antonija Nuića i snimatelja Radoslava Jovanovića Gonza. Taj snimatelj vrsno oslikava sve prostore kojima svjedočimo u filmu Mali. Pritom ne samo da koristi široku paletu boja nego i njihova primjena može biti simbolična ili ironična, sasvim suprotna od prigušene prijetnje konteksta zbivanja. Česta uporaba uskokutnih objektiva, kamera iz ruke koja prati kretanja likova te kadrovi komponirani tako da se naizgled nevažni detalji nalaze u prvom planu, dok se važni zbivaju u drugom samo su još neke oznake Nuićeva redateljskoga rukopisa i Jovanovićevoga snimateljskoga stila. Nikako ne treba zanemariti ni referiranja Antonija Nuića na svoje uzore, novoholivudskoga velikana Martina Scorsesea, prvaka američkoga nezavisnoga filma Richarda Linklatera, ali i na film Privedite osumnjičene (1995) Bryana Singera. Ti su utjecaji dakako nenametljivo provučeni kroz prizmu Nuićeva samosvojnoga stila i svjetonazora, a nisu upitne ni tematske i kontekstualne poveznice s filmom Branka Schmidta Metastaze (2009) – također nagrađenim za najbolji film na Pula film festivalu. Poveznice se ne tiču samo uključivanja istih glumaca, Franje Dijaka, Rakana Rushaidata ili Roberta Ugrine, već i društvenoga statusa središnjih likova kao marginalaca, ali i društvenoga rasapa koji ih usmjerava prema kriminalu. Upravo u skladu s time i prednastavak Schmidtova ostvarenja, film ZG80 (2016) Igora Šeregija s temom navijačke supkulture spretno koordinira s već navedenim ranijim radovima Antonija Nuića iz 1999. i 2004.

Film Mali Antonija Nuića kvalitetom uzdiže njegov opus i dobro se uklapa u težnje suvremene hrvatske kinematografije s jasnim poveznicama sa svjetskom.