Odlazak jednog od najvećih hrvatskih jezikoslovaca

U Zaprešiću je u 72. godini života umro istaknuti hrvatski jezikoslovac akademik Marko Samardžija. Za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2018.

Rodio se 2. rujna 1947. u Vođincima kod Vinkovaca. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, srednju ekonomsku u Vinkovcima. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti (A) i filozofiju (B-predmet). Magistrirao je temom iz stilistike hrvatskoga jezika (1977), a doktorirao (1986) disertacijom iz sintakse hrvatskoga standardnoga jezika (Valentnost glagola u suvremenom hrvatskom književnom jeziku). Od 1973. zaposlen je na Katedri za hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Redoviti je profesor na Katedri od 1997, od 2002. u trajnom zvanju. Predstojnik Katedre bio je od 1992. do 2006, pročelnik Odsjeka za kroatistiku od 1996. do 1998, a ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2000–2001. Umirovljen je 2017. Za redovitoga člana HAZU izabran je 2018.

Snimio MIRKO CVJETKO

Objavio je šesnaest samostalnih knjiga i jedan gimnazijski udžbenik (koji je izdan u sedam izdanja), za tisak je priredio trinaest pretisaka i izbora iz djela hrvatskih filologa i jezikoslovaca, u hrvatskim i inozemnim publikacijama objavio je više od osamdeset znanstvenih i stručnih radova iz povijesti hrvatskoga standardnog jezika, valentnosti hrvatskoga glagola, hrvatske leksikologije i leksikografije i dr.

Tumač najnovije hrvatske jezične povijesti

Veliki odjek imale su njegove knjige i članci o povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda. O počecima toga jezičnoga idioma objavio je knjigu Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (1997, drugo izdanje 2004) u kojoj je i teoretskim postavkama i analizom funkcionalno različitih tekstova dao svoju argumentaciju za tvrdnju da hrvatski jezični standard počinje polovicom 18. stoljeća. Posebnu vrijednost imaju radovi koji opisuju hrvatski jezični standard od 1918. do 1945. i može se bez pretjerivanja reći da nitko nije učinio toliko za razumijevanje jezičnih politika u tim razdobljima o kojima se prije Samardžijinih knjiga i rasprava pisalo s mnogo strasti i s malo argumenata. Najvažnije su iz te problematike njegove opsežne knjige Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1993; Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 2008; Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918 –1941), 2012. Svaka od njih naišla je na nepodijeljeno priznanje stručne i kulturne javnosti jer je autor odradio veliki dug hrvatske filologije. Autor se pišući o jezičnoj politici u vrijeme NDH uhvatio u koštac s nečim o čemu se vrlo nevoljko i vrlo površno govorilo odlučan da ne podlegne unaprijed stvorenim i neutemeljenim stavovima, odlučan da ne bude ničiji tužitelj i ničiji odvjetnik, nego da sam spozna istinu u mjeri u kojoj to čovjek-znanstvenik može i da je onda podastre hrvatskoj javnosti i svima koje obrađena tema može zanimati.

Samardžijinu knjigu Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske možete, naravno, čitati a da niste pročitali njegovu knjigu Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali samo ako poznajete obje, moći ćete pravedno suditi o veličini i djelotvornosti autorova napora da nama, svojim suvremenicima, protumači procese u najnovijoj hrvatskoj jezičnoj povijesti, one procese u kojima se hrvatski jezik pojavljuje kao sredstvo komunikacije u hrvatskom društvu i kao obilježje hrvatske narodne posebnosti.

Povezane su s tom problematikom i njegove knjige Hrvatski kao povijesni jezik (2006), u kojoj obrađuje supstandardne i nestandardne idiome hrvatskoga jezika i odlučno reagira na neprimjerene istupe pojedinih političara u vezi s jezikoslovnom problematikom, a određenu pozornost poklanja i dijalektalnoj hrvatskoj književnosti; Hrvatski jezik u stoljeću velikih promjena. Od Joakima Stullija do pobjede vukovaca (2014).

U trenutku pisanja pojavila se četvrta knjiga velike Povijesti hrvatskoga jezika, koja obrađuje 19. stoljeće i kojoj je Samardžija jedan od urednika te autor uvodnoga teksta Hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda (9–34) u kojoj je sažeo rezultate svojih istraživanja povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda i znalački opisao pojave koje imaju posebnu ulogu u jezičnim procesima i osobe koje posebno utječu na oblikovanje jezične politike.

Velike napore uložio je Marko Samardžija i u portretiranje hrvatskih jezikoslovaca iz prošlosti (Ljudevit Jonke, 1990; Filološki portreti, 1993). Ti portreti nisu se zaustavili na opisu života i rada pojedinih važnih osoba iz povijesti našega jezikoslovlja, nego su uvijek nudili kontekste, što znači opis problema karakterističnih za vrijeme o kojem se govori. U njima, uostalom kao i u drugim njegovim ambicioznijim radovima, dolazi do izražaja Samardžijino vrlo dobro poznavanje hrvatske povijesti. J. Benešić, I. Broz, J. Dujmušić, S. Ivšić, Lj. Jonke, B. Klaić, K. Krstić, Š. Starčević, M. Stojković i drugi dobili su upravo u Samardžijinim radovima neke od najvažnijih priloga o svom životu i djelovanju. Nova njegova knjiga o toj problematici uskoro će izaći u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi.

Od sama početka svoje znanstvene i stručne djelatnosti Samardžija je proučavao leksikologiju i leksikografiju hrvatskoga jezika. Osim već spomenuta vrlo uspješna udžbenika napisao je knjigu Nekoć i nedavno. Odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnog jezika (2002). I iz te problematike ostala je knjiga koju će objaviti Matica hrvatska. S Antom je Selakom napisao Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti (2001), kojim je pokušao ponuditi temeljna znanja iz hrvatskoga jezika i književnosti i koja je prikladna za one koji se u kroatističku problematiku uvode pa su im potrebna pouzdana temeljna znanja.

Marko Samardžija objavio je šesnaest samostalnih knjiga i jedan gimnazijski udžbenik, a priredio je i trinaest pretisaka i izbora iz djela hrvatskih filologa i jezikoslovaca

Matica hrvatska objavila mu je Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik (2015) koji je izazvao polemike koje su dobrim dijelom uvjetovane činjenicom da recenzenti nisu pažljivo čitali ni predgovor ni rječnik. Djelo je zamišljeno i ostvareno kao pomoć govornicima hrvatskoga jezika u čitanju zahtjevnijih znanstvenih i stručnih tekstova (posebice teoloških i filozofskih) i u njemu nema nikakvih politikantskih natruha. Godine 2017. najstarija hrvatska kulturna ustanova obilježavala je 50. obljetnicu donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i tim povodom objavila knjigu Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967–2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. U povodu 50. obljetnice donošenja, koju je priredio i vrlo instruktivnim predgovorom popratio Marko Samardžija ukazujući na bitna čvorišta ondašnje jugoslavenske (jezične) politike i nudeći originalne tekstove koji omogućuju čitatelju da sam gradi relevantne zaključke.

Ističemo i njegov prinos proučavanju valentnosti hrvatskoga glagola. Tom se temom bavio u doktorskoj disertaciji i poslije objavio nekoliko opsežnih rasprava koje su bile osvježavajuća novina u jezikoslovnoj kroatistici: Četiri pitanja o biti valentnosti (1987), Razdioba glagola po valentnosti (1988), Rječnik valentnosti hrvatskih glagola (1993), Valentnost i semantičke mijene hrvatskih glagola (1994), Valentnost hrvatskih povratnih glagola (1994) i druge.

Od magisterija (Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina) znatnu je pozornost posvećivao jeziku starijih, novijih i suvremenih hrvatskih književnika (M. A. Relković, Antun Kanižlić, Ivan Velikanović, Filip Lastrić Oćevac, J. S. Relković, Ivan Perkovac, A. G. Matoš, Ivan Kozarac, Antun Šoljan). U tim radovima, koji su dijelom skupljeni u knjizi Piščev izbor (2003), u središtu su pozornosti uglavnom osobitosti jezika i stila pojedinih književnika. Posebno ističemo rad O hrvatskoj štokavskoj dijalektalnoj književnosti, u kojem je dokazao kako je, uz dvije afirmirane hrvatske dijalektalne književnosti, čakavsku i kajkavsku, moguće i potrebno govoriti i o štokavskoj dijalektalnoj književnosti pisanoj u cijelosti nestandardnim štokavskim idiomima.

Svojim ukupnim radom Samardžija je stekao ugled u domaćim i inozemnim znanstvenim i stručnim krugovima. Od 1995. član je Međunarodne komisije za slavenske književne/standardne jezike, a od 2008. i Međunarodnoga slavističkog komiteta, sudionik je međunarodnih znanstvenih kongresa u Bratislavi (1993), Krakovu (1998), Ljubljani (2003), Ohridu (2008) i Minsku (2013) te hrvatskih slavističkih kongresa u Puli (1995), Osijeku (1998), Zadru (2002), Varaždinu (2006) te u Vukovaru i Vinkovcima (2014). Kao lektor i profesor gostovao je na sveučilištima u Kölnu, Szombathelyu, Mostaru, Pečuhu, a pozvana predavanja održao u Budimpešti, Katovicama, Ljubljani, Poznanju, Varšavi i (višekratno) u Skopju. Posebno ističem njegova zauzeta sudjelovanja na znanstvenim skupovima u BiH, Mađarskoj, Makedoniji i Slovačkoj i nemjerljivu njegovu pomoć kroatistima iz tih sredina da planiraju i ostvare svoju djelatnost. Također je uložio izvanredne napore u ostvarivanju domaćih kroatističkih skupova i može se bez pretjerivanja reći da bi neki bez njegovih napora bili znatno siromašniji (npr. iločki Dani Julija Benešića).

 Marko je Samardžija ostvario izniman jezikoslovni opus i svojim je znanstvenim i stručnim djelovanjem jačao kroatistiku u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Svuda se čula njegova zauzeta riječ

Ispisao sam jedan od mogućih pogleda u život, djelo i djelovanje kolege i prijatelja. Tko će opisati bezbrojna predavanja, seminare, ispite, znanstvene skupove, stručna i prijateljska druženja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u Matici hrvatskoj, u Mostaru, u Pečuhu ili u Skopju, na dubrovačkom Stradunu i na Velebitu, tamo uz crkvicu Majke Božje Krasanske, i na mnogim drugim mjestima. Posvuda je zvonio njegov snažan glas, svuda se čula njegova zauzeta riječ. Nije pripadao onima koji traže kompromisna rješenja i nude pomirljiva gledišta, uvijek ste isti čas znali slažete li se njim ili ne. Ali slagali se s njim ili ne, čašu vina ste za družbu rado s njim popili i njegove su oči iskreno i iskričavo svjetlucale priželjkujući i prizivajući nove susrete i nove rasprave. Znao je prkosno šutjeti i ta je šutnja ili rječito izražavala neslaganje s onim što je netko tvrdio ili nevjericu da razgovor ima ikakvih izgleda na uspjeh. Sve ono što je napisao o novijoj povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda doista će živjeti na najprikladniji način: u novim radovima novih istraživača uvijek će biti prepoznatljivi i njegovi napori i nastojanja da o složenim problemima ne raspravljamo shematično i pojednostavnjeno, da ljubav prema hrvatskom narodu i njegovu jeziku pretvorimo u djelotvoran napor u potrazi za novim spoznajama i novim osvjetljenjima. Sustavno se borio protiv jednako sustavnih nastojanja da se izgradi svijest o našoj vlastitoj malini i znao je da fame rastu s manjkom podataka.

U blizini rodnih Vođinaca, u Novim Mikanovcima, nalazi se groblje i na njemu grobljanska crkva Svetoga Bartola s kosim tornjem. U njezinoj blizini počivaju svi Markovi najdraži. Na groblju u Krasnom na Velebitu na svakom drugom grobu piše prezime Samardžija (napisano u mnogim inačicama). Taj je kraj držao ishodištem svojega roda i stalno mu se i uporno vraćao. Zaprešić i Zagreb treći su vrh toga trokuta, prostora koji sažima svu raznolikost Lijepe naše i svega Markova svijeta. Neka ga Sveti Bartol i Sveti Marko i Majka Božja Krasanska dočekaju ispruženih ruku i uvedu u prostranstva mira.