Neistražena hrvatska emigracija

Dvodnevna međunarodna konferencija Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i domaćina Hrvatske matice iseljenika, održana je 21. i 22. veljače u Zagrebu. Kako je navedeno u prologu, ­konferencija je organizirana kako bi se demistificirala uloga hrvatske političke emigracije u dugoj borbi za neovisnost Hrvatske, a hrvatska javnost upoznala s akterima i događajima iz tih vremena.

Udbini agenti ubili su 69 hrvatskih političkih emigranata, rekao je istraživač iseljeništva Marin Sopta / Snimio Jurica GaloiĆ/ PIXSELL

U pozdravnom govoru ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić izrazio je uvjerenje da je konferencija početak istraživanja hrvatske političke emigracije, primjerena 21. stoljeću, u kojem prošlost hrvatske političke emigracije neće biti breme, nego dragocjen uvid u znanstveni dio naše prošlosti. „Često je odnos političke emigracije i vlasti odnos žrtve (mislim na emigrante) i progonitelja (mislim na vlast), tako je svagdje u svijetu, pa i kod nas. Odnos je zadan ulogom moći i nemoći. Vjerujem da vi koji ćete promišljati imate dobre volje i znanstvenoga potencijala da na vremenskoj distanci možete te uloge i odnose valorizirati objektivno, bez strasti progonitelja i bez strasti progonjenih“, kazao je Marić.

Ravnatelj Ureda Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu Tomislav Markić naznačio je vrednote iz pojedinih crkvenih dokumenata vezanih uz sudjelovanje katolika u političkom životu, vrednote kao što su promicanje i obrana dobara, javni red i mir, sloboda i jednakost, poštovanje ljudskoga života i okoliša, pravednost i solidarnost. „Ako ta načela primijenimo na situaciju hrvatske emigracije u 20. stoljeću, koja je dobrim dijelom i nastala pod političkim pritiskom, možemo ustvrditi kako je postojalo legitimno pravo na opiranje režimima koji su tijekom 20. stoljeća harali našom domovinom“, istaknuo je.

Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu prisjetila se dosadašnje suradnje Odsjeka za povijest i organizatora te naznačila velik broj tema koji se na diplomskoj i doktorskoj razini bave djelovanjem hrvatske političke emigracije, osobito u kontekstu stvaranja samostalne hrvatske države.

Predsjednik Centra za istraživanje hrvatskoga iseljeništva Marin Sopta podsjetio je sudionike da je riječ o prvoj konferenciji s temom hrvatske političke emigracije koja se održava u slobodnoj demokratskoj Republici Hrvatskoj. „Ako se ima u vidu mnogobrojno hrvatsko iseljeništvo, njegov potencijal u ekonomskom, kulturnom, vjerskom, sportskom i političkom polju kao i njegov doprinos u Domovinskom ratu, normalno je da se zapitamo zašto je tako. Razlozi su mnogobrojni i različiti. U prvom redu riječ je o velikoj i slijepoj ideološkoj mržnji prema političkoj emigraciji od strane jugoslavenske državne vrhuške. Predrasude prema hrvatskim iseljenicima koje su bile duboko usađene u bivšoj državi i nažalost prenesene u slobodnu i demokratsku Hrvatsku zasnivale su se na uvaženom mišljenju kako u partijskim tako i u nekim intelektualnim krugovima da su hrvatski iseljenici većinom polupismeni ljudi, ustašofili i radikalni desničari“, rekao je Sopta i dodao da najveći problem za ovakvu percepciju i sliku hrvatske političke emigracije, koja je i sada prisutna u određenim dijelovima hrvatskog društva, leži u neznanju i nepoznavanju činjenica.

„Povijest hrvatske političke emigracije i općenito hrvatskog iseljeništva predstavlja najslabije istražen dio moderne hrvatske povijesti, i zato se nameće potreba da znanstvene institucije u Hrvatskoj posvete veću pozornost tom problemu“, napomenuo je i osvrnuo se na političke prilike i najvažnije događaje 20. stoljeća. „Bez obzira na povijesne činjenice, u veoma utjecajnim političkim, ekonomskim i intelektualnim krugovima postoji antiimigrantski stav koji s jedne strane sprečava veći povratak i investicije hrvatskih iseljenika, a s druge strane pridonio je velikom odlasku Hrvata iz domovine“, istaknuo je ravnatelj Centra za istraživanje hrvatskoga iseljeništva i iznio podatak da su profesionalni Udbini agenti ubojice ili plaćenici ubili 69 hrvatskih političkih emigranata, izveli 29 neuspješnih atentata i desetke što uspješnih što neuspješnih otmica hrvatskih političkih aktivista.

Hrvatska revija kao hrvatska treća priča

Plenarna izlaganja otvorio je Jure Krišto temom Proces čišćenja memorije: emigrantska „Hrvatska revija“ i historiografija i iznošenjem dviju teza: da je duhovna proizvodnja prognane Hrvatske, tj. emigracije, od završetka Drugoga svjetskog rata do 1990. neiskorištena, izostavljena dimenzija hrvatske historiografije i, kao drugo, da je Hrvatska revija ogledni primjer uspješna procesa čišćenja memorije. Historiografski rezultati hrvatske emigracije, ustvrdio je Krišto, sporo nalaze put u središte suvremene hrvatske historiografije. Autor se u svojemu izlaganju posebno bavio vremenom urednikovanja Vinka Nikolića (od 1955), prije i Antuna Bonifačića.

„Hrvatska revija zastupala je okupljanje, a ne razbijanje, odnosno bila je otvorena svima, bez obzira na ideologiju, vjeru i svjetonazor. Osobito je bila otvorena mladima. Također je bila otklonjena bilo kakva cenzura. I jezično je Revija htjela svjedočiti otvorenost i širinu, odbacivši korijenski pravopis i tako jezik približila hrvatskim jezičnim normama koje su tada vrijedile u Hrvatskoj“, naveo je Krišto, dodavši da je takva politika okupila ono najbolje što je bilo u emigraciji, a poslije su u njoj objavljivali i neki autori iz domovine, pod pseudonimom. List nije bio posvećen historiografiji, ali je uvrštavanjem povjesničara i neposrednih sudionika događaja u nedavnoj prošlosti pružala dimenziju hrvatskoj historiografiji koju Komunistička partija Hrvatske nije dopuštala. Hrvatska revija dala je i golem doprinos kritici dvaju totalitarnih režima u 20. stoljeću koji su više ili manje dotaknuli Hrvate. „Taj je doprinos ponajprije u omogućavanju izgrađivanja objektivnog, istinitog i od ideoloških pritisaka oslobođena nacionalnog narativa“, istaknuo je Krišto, koji je iznio niz primjera u kojima su visoki dužnosnici NDH kritizirali ustašku državu. Naravno, bilo bi čudno da se suradnici Hrvatske revije nisu upustili u kritiziranje komunističkoga sustava u SFRJ, dodao je: „Bila je to sustavna i sveobuhvatna kritika, ali je vrijedno istaknuti da hrvatski intelektualni potencijal u prognanoj Hrvatskoj nije kritizirao komunistički režim referirajući se na NDH, već je kritizirala komunistički režim samo zbog ubijanja nevinih, zbog postupanja prema narodu i nastavka progona neistomišljenika.“ Naveo je da su Bonifačić i Nikolić najviše isticali potrebu poticanja sjećanja na nevine žrtve kao izvor nade u stasanju nove države. Moćno sredstvo za sustavnu kritiku u komunističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji bilo je i montirano suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, podsjetio je predavač. Hrvatska revija stvorila je preduvjet za priču koja je odmaknuta od ustaške i od komunističke povijesne priče i otvorila put za stvaranje treće priče, zaključio je Krišto.

Istaknuta historiografska djela hrvatske emigracije u razdoblju socijalističke Jugoslavije bio je naslov izlaganja Vladimira Šumanovića, koji se zapitao u kojoj je mjeri hrvatska emigracija uspjela ponuditi hrvatskoj domaćoj i emigrantskoj javnosti djelotvoran odgovor na sustavnu propagandu jugoslavenskih komunističkih vlasti o važnim događajima iz razdoblja Drugoga svjetskog rata. Kao ogledne primjere najvažnijih radova hrvatske emigracije Šumanović je naveo brošuru Ive Korskog Tito, raspravu Marka Sinovčića NDH u svjetlu ­dokumenata te memoarsko djelo Vjekoslava Vrančića Branili smo državu. Među ostalim, istaknuo je da hrvatsku historiografiju karakterizira stvaranje dojma da su Hrvati htjeli drugu Jugoslaviju, što je potkrijepljeno narativima o NOB-u i obnovi jugoslavenske države.

O Hrvatskoj reviji i prilozima o postmoderni u hrvatskoj emigraciji govorio je i Tomislav Sunić. S urednikom Vinkom Nikolićem tromjesečnik je imao ključnu ulogu u borbi hrvatskih intelektualaca u emigraciji protiv službene komunističke hagiografije. Nije bila samo znanstveni časopis, njezina je kvaliteta bila i u obrađivanju zanimljivih tema jezikoslovlja, poezije, analitike. Sunić zastupa tezu da je stvaranje kulturne hegemonije (i vlastitoga političkoga jezika) osnovni korak u stvaranju novoga političkog poretka, a tako je, u retrospektivi, i Hrvatska revija imala važnu ulogu u legitimiranju hrvatske države.

Hrvatska politička emigracija: nastanak, podjele, kontroverze tema je koju je obradio Danijel Jurković. Naveo je podjelu hrvatske političke emigracije na haesesovsku, odnosno Mačekovu, i ustašku, odnosno Pavelićevu. I jednoj i drugoj skupini, unatoč svim njihovim razlikama na ideološkoj, identitetskoj i, u konačnici, političkoj razini (u organizacijskom smislu) zajedničko je bilo neprijateljstvo prema novom državnom (prosovjetskom) uređenju. Zbog takva stava, istaknuto je u Jurkovićevu predavanju, u novonastalim okolnostima i jedna i druga skupina mogla se osloniti na tada jedinu državu koja je svojim kapacitetima mogla parirati Sovjetskom Savezu – Sjedinjenim Američkim Državama.

Paneli o istaknutim hrvatskim emigrantima

Uz četiri plenarna predavanja zainteresirani su u dvorani Hrvatske matice iseljenika mogli čuti i 28 izlaganja na panelima, uz brojne teme posvećene ili naslonjene na povijest Hrvatske seljačke stranke, lista Hrvatska revija i drugih publikacija, Hrvatskoga državotvornoga pokreta, Hrvatske republikanske stranke, hrvatskoga domobranstva, djelovanju Hrvata u Južnoj Americi i Australiji, hrvatskoj političkoj emigraciji u vremenu Hrvatskoga proljeća i Domovinskoga rata, akcijama Hrvatskoga narodnog vijeća u vremenu bolesti i smrti Josipa Broza Tita. Govorilo se o djelovanju Branka Jelića i Hrvatskoga narodnog odbora, Krunoslavu Draganoviću kao „trnu u oku“ jugoslavenskoga komunističkog režima, životnom djelu povjesničara Jure Prpića, diplomata, publicista i novinara Bogdana Radice, dušobrižničkom angažmanu Vilima Cecelje, kao i političkim okolnostima Drugoga svjetskog rata i poraća. Izlagao je Jure Vujić o revolucionarnoj strategiji hrvatske političke emigracije u kontekstu Hladnog rata, a Marin Knezović o nasilju kao sredstvu političke borbe hrvatskih iseljenika početkom 20. stoljeća. Bože Vukušić iznio je Udbine „specijalne akcije“ kao dio politike beogradskoga režima protiv hrvatskoga političkog iseljeništva, a simbol hrvatskoga otpora i žrtve – Brunu Bušića – predstavio je Anđelko Mijatović. S dužnom pozornošću kulturnom kao i športskom djelovanju hrvatske emigracije, paneli su bili posvećeni i djelovanju Ante Cilige, Marka Čovića, Nikole Holjevca i Josipa Keresturija. Svi radovi s konferencije bit će cjelovito objavljeni u prigodnom zborniku.