Naša Korablja i dalje plovi

U Pragu je 31. siječnja, na drugu obljetnicu smrti Dušana Karpatskoga, otvorena izložba Dušan Karpatský – známý a neznámý, koja zaslužuje posebnu pozornost naše književne sredine. Trajat će do 16. ožujka, a omogućila ju je češka Nacionalna knjižnica – slavni Klementinum, odnosno njegov Slavenski odjel (Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna).

Inicijator i autor izložbe je Andreja Stojković, samozatajni prijatelj Karpatskoga i čuvar dijela njegove duhovne ostavštine, izdavač neprofitnih književnih djela, kojemu možemo zahvaliti na prijevodima hrvatskih pisaca Karpatskoga, objavljenima u njegovoj izdavačkoj kući Fori Prague. Školovan u Somboru, Rijeci i Zagrebu, gdje je na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta obranio magisterij znanosti, osamdesetih je godina radio u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Ostavši vjeran svojoj struci – sociologiji, objavio je dvadesetak članaka i desetak znanstvenih radova (u koautorstvu).

Dušan Karpatský

Kod nas je poznata njegova dragocjena knjiga Závodnice ili riječi koje zavode /o češko-hrvatskim homonimima (2005), u kojoj se uspješno bavi i jednim jezikoslovnim problemom. U Pragu, gdje živi i radi od 1992, Stojković se posvetio promicanju kulture i književnosti. Uza sve svoje poduzetničke obveze uvijek je na raspolaganju svima koji pridonose boljitku hrvatsko-čeških kontakata, a posebno prijateljima i suradnicima Karpatskoga. Valja naglasiti njegov izdavački pothvat i velike zasluge za objavljivanje monumentalne antologije hrvatskoga pjesništva u rasponu od tisuću godina – Korablje od koralja (Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků, Fori Prague, 2007), koju je priredio, uredio i dobrim dijelom preveo Dušan Karpatský.

Izložba posvećena Karpatskom otkriva s koliko je pomnje i suptilnosti Stojković prikupljao izloške koji će dostojno predstaviti polustoljetni opus književnoga povjesničara, prešućivanoga prevoditelja i revnoga promicatelja češko-južnoslavenske uzajamnosti (kako stoji na plakatu), a za nas – najvećega prevoditelja hrvatske književnosti na jedan strani jezik, krležoljupca, prijatelja mnogih hrvatskih pisaca (posebice Marijana Matkovića), suradnika mnogih hrvatskih kulturnih institucija, dobitnika niza hrvatskih priznanja, zaljubljenika u naše more, sudionika pulskih sajmova knjiga, čestoga i uvijek dobrodošla zagrebačkoga gosta… Teško je nabrojiti sve čime je Karpatský zadužio hrvatsku kulturu i to sam najdublje osjetila kad sam mu pisala nekrolog za Vijenac (br. 599, 16. veljače 2017). Iako je prevodio i druge južnoslavenske pisce (slovenske, srpske, bosanske), u njegovu prijevodnom opusu hrvatska književnost zauzima zavidno istaknuto mjesto i može biti sretna što joj je najveću pozornost posvetio izniman znalac.

U četrnaest vitrina u reprezentativnom prostoru Klementina Stojković je izabrao sve što je potrebno da portret Karpatskoga bude cjelovit i autentičan. Na otvaranju su, pred brojnim auditorijem, govorili direktor praške Slavenske knjižnice Lukáš Babka, bivši veleposlanik ČR u Zagrebu Jiří Kuděla i autor izložbe Andreja Stojković. Golemi opus Karpatskoga na izložbi započinje njegovim prijevodom Krležina romana Na rubu pameti (Na pokraji rozumu, 1964), a završava našim zajedničkim (njegovim i mojim) hrvatskim prepjevom zbirke njemu najdražega češkoga pjesnika Františeka Halasa Nigdje i druge pjesme (2018). Između tih dviju vremenskih točaka kronološki se nižu knjige: Krležina izabrana djela (Spisy Miroslava Krleži) iz edicije koju je Karpatský pokrenuo i uređivao, nenadmašna mala antologija hrvatskih pjesama o moru Má duše je moře (2001), obje velike antologije – Zlatna knjiga češkoga pjesništva (2003) i Koráb korálový (2007), dvije memoarske knjige – Epistolar (2010) i Listář (2014) i druge. Važno mjesto zauzimaju bibliofilske pjesničko-grafičke mape hrvatske likovne umjetnice Zdenke Pozaić, koje su posebno privukle publiku, a među njima je i mapa posvećena Václavu Havelu za 70. rođendan – s hrvatskim prepjevom Karpatskoga Havelovih pjesama iz ciklusa Na rubu proljeća.

Fotografije Eve Hodíkove pokazuju da knjige jesu najvažniji, ali nisu jedini izlošci koji predstavljaju Karpatskoga – poznatoga i nepoznatoga (kako stoji na pozivnici). Tu su još fotografije, priznanja i nagrade, plakati, rukopisi, bilješke, dokumenti, novine, izresci iz novina, časopisi, pisma, razglednice, crteži, katalozi, pozivnice,  jelovnici, osobni predmeti (kapa, naočale), kuhinjski pribor (mlinac, batić, nož, ormarić za začine) i kuharice koje je napisao Karpatský te mnoštvo malih stvari koje na svoj način govore o njemu. Prema Stojkovićevim riječima izložena je tek petina duhovne ostavštine koja mu je povjerena, a od korespondencije ni pedesetina. Valja odati priznanje autoru izložbe što je sjećanje na Karpatskoga uspio oživjeti kako on to zaslužuje.

Bilo bi nepravedno da praška izložba završi u Klementinu. Karpatský je za života dobio mnoga hrvatska priznanja – bio je dopisni član HAZU, dobio je Benešićevu nagradu (1990), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2001), nagradu INA-e (2002), Matičino priznanje Ljudevit Jonke (2008), nagradu Marija i Stjepan Radić Hrvatsko-češkoga društva (2015) i druge. Jesmo li mu se time dostojno odužili za sve što je s ljubavlju, entuzijazmom i marom činio za hrvatsku književnost?

Gostovanje izložbe Andreje Stojkovića u našoj sredini bilo bi dostojna komemoracija čovjeku koji je, kako kaže Neruda, volio raditi sve što je radio, a volio je čitati i prevoditi hrvatske pjesnike i hrvatsku prozu. Štoviše, na hrvatski je Karpatský prevodio češke pjesnike jer hrvatski je govorio „kao Jonke“, kako su prije pola stoljeća znali reći njegovi i Jonkeovi studenti bohemistike i kroatistike.To je bliskost koja se ne zaboravlja i koja obvezuje.