Mitologija intime

U debitantskom romanu Blijed pogled na bregove na primjerima odnosa više osoba britanski nobelovac Kazuo Ishiguro bavi se problematizacijom generacijskog jaza i razlikama u poimanju stvarnosti i života pripadnika različitih generacija. Tako tu imamo majku koja teško prihvaća kćerino odbijanje da bude roditeljica, sina koji gubi strpljenje spram ostarjela oca koji mu je došao u posjet, ali i motiv jaza između mladih poslijeratnih generacija i ljudi koji su Japan vodili u Drugome svjetskom ratu. No najdrastičniji je primjer majka koja zapostavlja devetogodišnju kćer jer u njoj vidi krivca zbog kojeg se ne može s ljubavnikom preseliti u Ameriku. Sve to čitatelj prati iz perspektive trudnice suočene sa strahom od majčinstva. To dijete (s kojim je tada bila trudna) dvadesetak godina poslije počinilo je samoubojstvo. Tako njezinu reminiscenciju iskustava tijekom trudnoće pratimo kroz prizmu njezina propitivanja vlastite krivnje za kćerino samoubojstvo.

Ishiguro narativ gradi slijedeći japanska načela suzdržanosti i zatomljivanja emocija pa protagonističino samooptuživanje do kraja ostaje tek u naznakama i slutnjama, a ona ga ne izriče čak ni sama sebi u mislima. No zato atmosfera, koju je u književnosti uvijek najteže ostvariti, govori više od riječi, atmosfera potištenosti, tjeskobe, ozračje potiskivanja, a kako bi se izbjegla bol, ali i kontraproduktivnost samooptuživanja, koje mrtvu kćer ne može vratiti, a živote još živih dodatno bi pogoršalo. Upravo potiskivanje emocija, neizražavanje misli i osjećaja u temelju je autorova slavnog romana Na kraju dana, u kojem je bilo eksplicirano, dok u ovome prvijencu što ga je Ishiguro napisao u svojoj 24. godini ono ostaje na razini metafore, predočeno ozračjem i alegoričnim junakinjinim/pripovjedačičinim promatranjem sebe kroz postupke drugih, koji se bez riječi optužuju pritom zapravo implicitno optužujući sebe.

Izd. Mitopeja, Zagreb, 2018.

S tim u vezi znakovita je epizoda naratoričina razgovora s kćeri, kad ona s nevjericom dočekuje oduševljenje devetnaestogodišnje kćerine znanice vlastitom izvanbračnom trudnoćom. Tu je njezino neodobravanje izvanbračnog začeća manje bitno (ali ne i nevažno, u kontekstu generacijskog jaza) nego ona sreću te djevojke doživljava glumljenom – „kao u onom filmu koji smo sinoć gledali na televiziji“ – a ono što prešućuje, a što je otponac takvoj reakciji, jest njezin nekadašnji potisnuti otpor spram vlastite trudnoće i roditeljstva. Svjesnost toga ju je plašila, ali to sebi nije željela priznati jer je tada tako nešto bilo nezamislivo. No njezina kći s time nema problema, ona zdravo prihvaća sebe i ne podređuje svoje postupke očekivanjima okoline, nego živi kako želi, odnosno odlučuje živjeti bez djece. U implicitnome sloju Ishiguro tako tematizira i rastakanje društvene rigidnosti; društvena samosvijest ustupa mjesto osobnoj samosvijesti, pojedinac se više ne podređuje društvu, već individualnost postaje nadređena kolektivitetu. U tome se smislu kao razdjelnica prepoznaje kraj rata, odnosno tragedija Nagasakija, u koji je dio radnje i smješten, u godinu 1958, u koju se pripovjedačica vraća svojim prisjećanjima.

U autorovu je fokusu i amerikanizacija japanskog društva i otpor tomu starijih generacija, ali i promjene u kontekstu obrazovanja, koje se širi iz uskih okvira japanske nacije, uz apostrofiranje preustroja društva suočena s posljedicama zabludjela smjera u prošlosti, te tamne sile koje se sjena tada još itekako nadvija nad društvo i pojedince. Roman kritički problematizira patrijarhalnost tadašnjega japanskog društva. Naratorica sebe doživljava kao žrtvu vlastitog otpora patrijarhalnosti jer sebe smatra krivom za kćerino samoubojstvo, misleći da joj se kći ubila jer ju je odvela od oca, iz Japana u Englesku. A disfunkcionalnost njezina odnosa s drugom kćeri diskretno je naznačena njihovim razgovorom, koji je preslika komunikacije njezina bivšeg muža sa svojim ocem. Konstrukcija građena na takvoj dualnosti odraza dodatno se prepoznaje u dvjema scenama davljenja u rijeci i u dvjema vješanjima, s vrhuncem dualnosti u srodnosti odnosa naratorice i njezine pokojne kćeri te odnosa njezine prijateljice Sachiko s kćeri Mariko.

Recipijent postupno razgrće slojeve naratoričina poricanja i samozavaravanja, a nepouzdanost njezina pripovijedanja, mogućnost konfabulacije tobožnjih sjećanja – a kao mogući transfer krivnje na izmišljene osobe iz prošlosti – ostavlja otvorenom, čime roman dobiva na slojevitosti. No jedna rečenica na predzadnjoj stranici otklanja sumnje i fabularna slagalica uspješno je upotpunjena, iako bi roman bio intrigantniji da je tajnovitost zadržana do kraja. Blijed pogled na bregove uspjelo je djelo i uvjerljiva naznaka iznimna Ishigurova talenta, koji će biti potvrđen sljedećim knjigama te konačno Nobelovom nagradom.

Inače, to je sedma od devet dosad objavljenih knjiga izdavačke kuće Mitopeja, koju vodi prevoditelj Vladimir Cvetković Sever. U Mitopeji on planira objavljivati još neprevedena vrhunska djela nadahnuta mitološkim nasljeđem, ali i knjige u kojima se mitemi pojavljuju na neočekivane načine, koje mitove nadograđuju i proširuju, ali i koje ih propituju i sagledavaju iz drukčijih kutova. Takav je i Ishigurov prvijenac, koji se bavi mitologijom osobnoga, mitologijom intime, te pokazuje kako svoja sjećanja činimo mitskima konstruirajući ih na način arhetipskih obrazaca i tvoreći od svojih iskustava priču ispunjenu elementima krivnje, kazne, žrtve, pogrešaka, iskupljenja...