Lektira izgubljenih generacija

Osim Dana zaljubljenih, 14. se veljače obilježava i Međunarodni dan darivanja knjiga. Cilj je probuditi ljubav prema čitanju i ohrabriti djecu i odrasle diljem svijeta da tog dana, poglavito djeci, daruju barem jednu knjigu. Toj se akciji, u sklopu nacionalne kampanje Čitaj mi već godinama pridružuju i Knjižnice grada Zagreba. Njihov je ogranak u središtu grada, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, upravo 14. veljače bila poprištem održavanja tribine u organizaciji Hrvatskoga društva pisaca i Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade pod moderatorskom palicom spisateljice i gimnazijske profesorice Korane Serdarević, tribine o načinu na koji nam je knjiga oduzeta. Povod kasnovečernjem okupljanju – koje je imalo započeti tek nakon što su posljednji redoviti posjetitelji napustili knjižnični prostor – novi je, 29. siječnja u Narodnim novinama objavljen, kurikul(um) hrvatskog jezika. Koliko je stanje urgentno, svjedoči i to što je tribina, posve neuobičajeno, ostala nenaslovljena, a popis sudionika mijenjao se i nadopunjavao gotovo do posljednjeg trenutka.

Snimio Tomislav Miletić/PIXSELL

Iako je, kako stoji u zajedničkom priopćenju organizatora tribine, prvotna ideja bila da se lektira „osvježi“ suvremenim piscima i njihovim tekstovima koji su, po svojoj temi, problemima i jeziku bliži djeci i mladima, iz novog su kurikul(um)a sada izbačeni svi suvremeni hrvatski i strani pisci i to bez suglasnosti stručnog tima koji je dokument izradio. Time je, smatraju, nastavljena praksa odbijanja mladih od čitanja i iznevjerena jedna od osnovnih postavki novoga kurikul(um)a hrvatskog jezika, partnerski odnos prema 2017. donesenoj Nacionalnoj strategiji za poticanje čitanja i odgajanje novih, mladih čitatelja. Tako je izostavljen popis preporučene lektire na kojem su bila djela na tribini prisutnih Zorana Ferića, Silvije Šesto, Zorana Pongrašića i Hrvoja Kovačevića, ali i suvremeni klasici poput Dnevnika Anne Frank, Petra Pana, Malog princa, Doktora Dolittlea i Pipi Duge Čarape. A kako ćemo, zapitala se Silvija Šesto na otvaranju tribine, postati ljudi ako nikad nismo čuli za dječaka koji ne želi odrasti ili De Saint-Exupéryjeva junaka? I komu su oni, naposljetku, smetali?

Bez konzultacije
učiteljskih fakulteta

Jedna od osnovnih poteškoća jest što odgovora na to pitanje – nema. Ministrica Blaženka Divjak zatražila je mišljenja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, filozofskih fakulteta u Rijeci i Zagrebu te varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike, no kako je ustvrđeno u zajedničkom priopćenju HDP-a i HDKDM-a, a potvrđeno na večernjoj tribini, problem nastaje jer odgovora na pitanje tko je u ime tih institucija sudjelovao u izradi ove konačne verzije kurikul(um)a nema. Silvija Šesto na tribini je upozorila kako je stanje utoliko ozbiljnije jer nijedan učiteljski fakultet nije kontaktiran, a upravo ondje žive i rade doktori književnosti za djecu i mlade. „Produkcija književnosti za djecu i mlade je golema, lani smo imali 96 naslova, ove godine 114. Niti jedan učitelj to ne može pratiti, a nije ni stručan“, ustvrdila je Silvija Šesto, a njezine su riječi potkrijepile Vladimira Velički i Diana Zalar sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta posebno naglasivši kako nije točno da se njihova matična institucija nije očitovala o prijedlogu novog kurikul(um)a. Učinili su to još 20. travnja 2016, poslavši svoj osvrt na dva dokumenta, nacionalnu strategiju ranog i predškolskog obrazovanja te na predmet hrvatski jezik, dotičući se književnosti i prijedloga popisa lektire, ali i područja jezika, nazivlja i komunikacijskih kompetencija, ali odgovor nikad nisu primili. Baš kao ni HDKDM na svoje usrdne molbe da ih prime u Ministarstvu znanosti i obrazovanja.

Stanje je utoliko strašnije jer, kako su u svom obraćanju okupljene obavijestile članice radne skupine za hrvatski jezik docentica Marijana Togonal i viša savjetnica pri Agenciji za odgoj i obrazovanje profesorica Marijana Češi, ni one ni njihovih pet kolegica u tom, od MZO-a izabranu tijelu, nisu imale pravo na izmjene i dopune. Cijeli proces dorade dokumenta, prema riječima Marijane Togonal, nije bio transparentan. „Na prvom zajedničkom sastanku, 21. prosinca, rečeno nam je da, bez obzira na prijepore, kurikul ide dalje. Što to znači? Da smo badava tamo. Jedan od kolega ustao je i upitao imamo li mi pravo u dokument implementirati nešto što nije u javnoj raspravi i ne nalazi se u očitovanjima. Rečeno nam je da imamo, izabrani smo na temelju svojih referencija.“ Međutim, članicama njezine radne skupine poslije je rečeno da ne smiju unositi ništa izvan javne rasprave, nikakve promjene nastale na temelju njihovih iskustava. Na pitanje čemu onda služe nisu dobile odgovor. No bile su, ističe Togonal, dovoljno drske da neke promjene ipak unesu.

Izostanak popisa
preporučenih djela

Dokument objavljen u Narodnim novinama isti je onaj koji se na prvom sastanku u prosincu našao pred članicama skupine, a bilo im je naloženo dovršiti ga do 3. siječnja. On nije sadržavao popis lektire ni predloženih ulomaka, samo dvadesetak kanonskih djela. Doraditi nešto u tako kratku roku, bez potpore ostalih stručnjaka iz zahvaćenoga polja, vrlo je teško. Doraditi nešto čega nema, nemoguće je. Predložile su, ipak, da se neke stvari unutar kanona promijene vodeći računa o dobi djeteta pa su, tako, vratile Salingerova Lovca u žitu u prvi razred srednje škole smatrajući kako Patnje mladog Werthera nisu idealni izbor jer djetetu koje se u osnovnoj školi susreće s lakšim djelima ne omogućava „meki prijelaz“ o kakvu govore metodički priručnici. „Razmještale smo stvari unutar kanona trudeći se da budu u skladu s dobi djeteta jer kanon se nije smio dirati.“ Iako im namjera nije bila sastaviti popis, u rubriku „preporuka“ uz svaki su razred postavile pet ili šest suvremenih, uglavnom djela hrvatskih autora. Prema njihovoj zamisli, književnost bi trebala odigrati pomirbenu i uravnotežujuću ulogu između suvremenosti i kanona.

Iako su svoju inačicu dokumenta, bitno drukčiju od one desetak dana poslije objavljene u Narodnim novinama, predale 18. siječnja, ona je jednostavno nestala. Kao i popis lektire i preporučenih ulomaka za čitanje. „Pa hajdemo ih pronaći“, u svom je prepoznatljivom, duhovitom stilu predložio predsjednik HDP-a Zoran Ferić. „Popis suvremenih autora stalno se smanjivao i sad je, kao konačan ishod te anoreksije, nestao. Nakon što su brojni ljudi godinama radili na njemu, nakon što smo mi nastavnici stalno razgovarali o tome, sad se kao izlaz iz goruće situacije nameće – direktna demokracija. Pitat ćemo učitelje, a ja predlažem da tu široku bazu još proširimo pa pitamo i djecu što bi voljela čitati. Samo ne znam što ćemo time dobiti.“

Sudeći prema iskustvima sudionika tribine – najrazličitije odgovore.

Eksperimentiramo
s ljudskim životima

Hrvoje Kovačević je, na temelju svog dugogodišnjeg druženja s djecom na gostovanjima istaknuo kako se njihovi odgovori od škole do škole razlikuju pa tako neki, uz Silviju Šesto ili Zorana Pon­grašića, čitaju i serijal Fear Street R. L. Stinea, što, složili su se svi okupljeni, ne bi smjelo biti dijelom školske lektire. Marijana Češi, pak, s druge strane ističe kako učenici škola nad kojima ona provodi savjetovanje kao djela čije bi čitanje preporučili svojim vršnjacima ističu Kafkinu Preobrazbu, Poeova Crnog mačka i Ibsenovu Noru, ali i Kozarčevu Tenu, Posljednje Stipančiće, Zlatarovo zlato i Prijana Lovra te Krležinu Baraku Pet Be, što je izazvalo salvu negodovanja među okupljenima kao i tvrdnja savjetnice Češi da lektire nisu jednako dostupne učenicima u gradovima i manjim mjestima. Kako je iz publike istaknula Vladimira Velički, sva su djela s dosadašnjih popisa obuhvaćena i dostupna projektom eLektire.

Unatoč mnogim neslaganjima, povišenim tonovima i uzburkanim emocijama, zaključeno je kako protiv iščitavanja kanona nije nitko. No, za razliku od finskog modela školstva iz kojeg je taj oblik oblikovanja lektirnog popisa preuzet, hrvatska prosvjeta nema potporu institucija u smislu nabave novih naslova za školske knjižnice jer je prije deset godina ukinut i simboličan iznos od deset kuna po učeniku namijenjen školskoj knjižnici. S druge strane, finski se sustav ne mora nositi s ideološkim podjelama kakve vladaju u hrvatskom društvu. Bez jasno određena popisa, uz toliko isticanu učiteljsku „autonomiju“, oni bi, i nastavnici, mogli biti izloženi kudikamo grubljim prozivkama. Jer jasna uporišta za svoj izbor neće imati. Stoga, umjesto triju zaključnih pitanja što ih je izdvojila moderatorica Serdarević (zašto je zanemarena Nacionalna strategija za poticanje čitanja koja je trebala ići sukladno s kurikul/um/om za hrvatski jezik, gdje je i kako nestao prošireni popis lektire za osnovnu školu i hoće li se vratiti te hoće li se netko konačno javiti, imenom i prezimenom stati iza novog kruikul/um/a i reći zašto je to napravio te koja je njegova vizija obrazovanja u hrvatskom jeziku i književnosti), kao zaključak možemo izdvojiti rečenicu Silvije Šesto: „Mi ovdje ne eksperimentiramo s kurikulumom, nego ljudskim životima. Prošle su tri godine, ali to znači da su prošle i tri generacije.“ Pitanje je samo koliko ih još mora proći...