Laganje i lažiranje

Nekoć su se te pojave (laganje i lažiranje) smatrale sramotnima. Dok sam bila dijete, vrijedila je uzrečica: tko laže, taj i krade, za što ima i lingvističke podloge: laškati je značilo krasti. I laž i krađa bile su u uređenim društvima nedopuštene. Danas više nisu. Upravo smo preplavljeni lažnim vijestima, falsificiranim diplomama, izmišljenim kvalifikacijama, krivotvorinama svih vrsta (od umjetničkih djela do robnih marki). Sve to danas potpada pod sveprisutni engl. fake. Prevaranti dignu zajam, ali ga ne otplaćuju oni nego netko drugi (lakovjeran), političari daju obećanja na sve strane, premda već sutra i ne trepnuvši okom skaču sebi u usta bez ikakva srama. Valjda ni mala djeca više ne vjeruju u priču o Pinokiju, kojemu je za svaku izgovorenu laž narastao nos za koji centimetar. Kad bi se to primijenilo na ljude iz politike, jadnici bi se sudarali tim nosinama kao štapovima i pitanje je kako bi se uopće mogli kretati. Ni došaptavanje ne bi bilo moguće. Ima i takvih koji si tepaju kako oni nikada ne lažu, samo ponekad ne govore istinu!

Fejka – umjetna ukrasna biljka

Dječja usta znaju izgovoriti poneku neistinu, jer djeca kadšto ne razlikuju maštu od zbilje. Meni su stariji znali govoriti: malo lagiš, vidi ti se po nosu. Lagiti je bio ublažen glagol za bezazlenu dječju laž (npr. danas smo u vrtiću jeli kelj, a nisu).

Glagol lagati poznat je od pamtivijeka. Prasl. *lъgati, prezent *lъžo¸, potječe od ie. *leugh-, pa taj korijen nalazimo i u drugim indoeuropskim jezicima: njem. Lüge, lügen, laž, lagati (od stvnjem. luggi, lažljiv) ili engl. lie. Na sudovima (ne i hrvatskima) stranke koje pristupaju sudu zaklinju se Bogom da će govoriti istinu, istinu i ništa drugo nego istinu, a znamo kako suđenja mogu biti prave farse. Odvjetnici, dakako, ne moraju govoriti istinu, oni mogu lagati i mazati samo ako to ide u prilog njihovim branjenicima, koji ih za to izdašno i plaćaju.

 Lažu i neki mjeseci u godini, što se vidi po njihovim imenima. Tako veljaču u narodu zovu i prevrtača, prevrtljivica, a ožujak već svojim postankom lijepo pokazuje kakav je: lažljiv, jer je *lъžujak glasovnom promjenom prelaženja l u o dao ožujak. Njega u narodu gdjegdje zovu i lažak (uz marac, marc, marač, marat, kada pušu tri marčane bure).

Širok je spektar lažaca, lažljivaca / lažljivica, lagatora, lažitorbi, paralaža, laživčina i lažovčina. Potonja imenica zapisana je i u nekim hrvatskim rječnicima, premda joj ishodište, lažov, pripada srpskom jeziku. Zanimljivo, lažova, iako je stara riječ, nemaju ni Guberina i Krstić u svojim Razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika iz 1940. godine. Grčki prefiks para- služi za pojačavanje onoga što iz čijih usta izlazi kao laž (pa je on paralaža), kao što i prefiks laži- znači pseudo, npr. lažibiskup, lažibog, lažicar. Lažitorba pak govori o gomili laži koju lažac izgovara, jer torbe su nekoć bile velike, u njih je puno stalo, dok su današnje tzv. pederuše, male sportske torbice što ih muškarci nose oko pasa, došle kasnije. I laž poznaje gradaciju, tako se lagarija ili lažarija proteže i na objedu, prijevaru, izmišljotinu, varku, pa i maštu, ali i na brbljariju, tračariju, razna naklapanja, spletke i besmislice. To je poznata laž koja se širi prepričavanjem, a zna se što u tom procesu može učiniti „pokvareni telefon“.

Glasoviti zavodnici žena (Don Juan, Casanova, koji od vlastitih imena postadoše opće imenice) izgovarali su damama kojekakve laži (jer navodno to sve žene vole?!), no ipak su i te dame dobro znale kako im ti laskavci lažu i mažu. Ovdje samo kratka napomena: u hrvatskom (usprkos jednom pjesmuljku) glagol lagati ide s dativom, a ne s akuzativom (dakle, lažeš mi, a ne lažeš me). U zavođenju se laganje približilo laskanju i ulizivanju, ukratko: neiskrenosti, prijetvornosti, obmanjivanju, što lijepo opisuje narodski izraz laži-maži. Kad je već o mazanju riječ, u šatrovačkom se za laganje kaže i farbanje. Često čujemo: Zašto me farbaš? Hajde konačno s farbom van! Dakle, reci već jednom istinu! To nipošto ne znači da su soboslikari i ličioci megalažljivci, premda doista stalno farbaju i maljaju (ali po zidovima, ne po ljudima).

Red je da nastupe i krupniji igrači: falsifikatori ili krivotvoritelji, lažnjaci koji proizvode falšne umjetnine, novčanice, dokumente, robne marke, ali i diplome. Lažnjak je u razgovornom jeziku i krivotvorina i prijetvorna osoba koja je tu krivotvorinu i napravila. Naravno da se sve vrti oko novca, jer sva takva djela postižu dobre cijene na lopovskom tržištu. Ta sve traženija djelatnost najbolje da se i zove stranim imenom, pa se tako i zove, fake (ubrzo i grafijski prilagođeno fejk). Najraširenije su lažne vijesti u riječi i slici, fake news, možete na slici osvanuti, možete s nje nestati ili vam u sve ubace i glas. Fabrikante takvih vijesti sve je teže uhvatiti na djelu jer su sve vještiji. Kriminalci su i inače često ispred organa gonjenja. Engleski fake, kao glagol, znači: krivotvoriti, falsificirati, imitirati, oponašati, simulirati; kao imenica: falsifikat, izmišljotina, prijevara, simuliranje (razgovorno i finta), a kao pridjev lažan. Takvi su plasirani lažni podaci uvijek zlonamjerni, izopačeni ili potpuno izmišljeni, no cilj je jasan: nanijeti onomu koga ste uzeli na zub materijalnu ili moralnu štetu. Ili obje.

U sportu pak nerijetko caruje lažiranje. To znači da se maheri s protivničkom ekipom dogovore kako će podmićena strana izgubiti meč (ali će za to dobiti novac). Slične smicalice nisu rijetke ni u politici, pa se krivotvoriti mogu i izbori. Takve makinacije proglašavaju se nečasnima samo ako izbiju na vidjelo. Inače idu u rubriku spretnost i snalažljivost. Stari ljudi na to bi samo rekli: lopov ter lopov.