Kuća od karata

Sve do drame s elementima satire Oklada stoljeća iz 2015, koja je od pet nominacija za Oscar potvrdila onu za najbolji adaptirani scenarij, producent, scenarist i redatelj Adam McKay bio je poznat kao autor kakvoćom neujednačenih komedija s ne uvijek podnošljivim Willom Ferrellom u glavnoj ulozi. Tijekom proteklih dvadesetak godina McKay i Ferrell surađivali su na nizu projekata, od kultne TV-serije Saturday Night Live preko sportske komedije Priča o Rickyju Bobbyju i (krimi) komedija Luda braća i Murjaci s klupe, do (zasad?) trodijelnog serijala u kojem je Ferrell tumačio popularnoga TV-voditelja Rona Burgundyja. Upravo su ti filmovi, od kojih su prvi Voditelj uzvraća udarac i treći Voditelj: Legenda se nastavlja prikazivani u hrvatskim kinima, dok središnji Wake Up, Ron Burgundy: The Lost Movie distribuiran izravno na videu nismo imali prilike gledati, predstavili zanimljiviju stranu autorske osobnosti Adama McKaya. Unatoč također kvalitativnim oscilacijama, te komedije apsurda upućivale su na redateljevu sklonost umetanju intrigantnih satiričnih žalaca, subverzivnih detalja i duhovitih oštroumnih opservacija kao na najzanimljiviju osobinu njegova autorskog rukopisa.

 Ta je osobina do izražaja intenzivnije došla u Okladi stoljeća, priči o tome kako su četvorica insajdera iz nižih i viših financijskih krugova nadolazeću gospodarsku krizu koja je buknula 2008. detektirala i njezine katastrofalne posljedice predvidjela tri godine prije izbijanja, u vrijeme nekontrolirana bujanja nekretninskog balona, friziranih bilanci i menadžerskih bonusa, da bi konačnu afirmaciju dobila u McKayevu recentnom projektu Čovjek iz sjene, od osam nominacija za Oscar ovjenčanom onim za najbolju šminku.

Fantastični Christian Bale

Trajno zaokupljen tamnim naličjem funkcioniranja američkih medijskih, financijskih i političkih krugova, od njihovih nižih do najviših razina, McKay se u filmu izvornog naslova Vice, koji osim na funkciju državnog potpredsjednika koju u ključnom dijelu filma i svoje karijere obavlja njegov protagonist ukazuje i na poroke u koje je ogrezao ne samo glavni lik nego i praktički svi oko njega, posvetio liku i (ne)djelu Dicka Cheneyja, bivšeg američkog potpredsjednika u administraciji Georgea W. Busha. U fantastičnoj interpretaciji Christiana Balea, koji i dvadesetak kilograma teži još jednom demonstrira neograničene mogućnosti svojih glumačkih transformacija i impresivna zalaženja doslovce pod kože likova koje tumači, Cheney je isprva prikazan kao neambiciozan propali student s Yalea i alkoholičar koji će zahvaljujući ambicioznoj i u filmu nijansama patologije obojenoj supruzi Lynne (izvrsna Amy Adams) raskrstiti s alkoholom i diplomirati političke znanosti te ući u politiku, u Nixonovoj se administraciji zbliživši s Donaldom Rumsfeldom.

U filmu podijeljenu u dva dijela, od kojih prvi nakon pedesetak minuta završava odjavnom špicom da bi uslijedio drugi i za današnje vrijeme neusporedivo važniji dio, McKay ne štedi ni Cheneyja ni ikoga iz njegove okoline, pritom nikad ne zastranjujući u plakatno agitatorstvo i parolaštvo, što bi napravio primjerice Michael Moore, no jasno dajući do znanja što osobno misli o protagonistu. Redateljev filmski alter ego sveznajući je narator i ironični komentator te sporedni lik, isprva mladić, a poslije sredovječni obiteljski čovjek koji će Cheneyjevu moć osjetiti i na vlastitoj koži, najprije kao pripadnik vojnih postrojbi u Afganistanu i Iraku, a potom i kao tragično stradao pješak čije će srce naposljetku biti transplantirano više puta infarktom pogođenu Cheneyju te mu tako na pokojnikovu žalost zacijelo desetak godina produljiti život. Cheney je prikazan kao makijavelist naglašene socijalne inteligencije, tip spreman prisvojiti i zlouporabiti najvišu razinu vlasti te žrtvovati desetke tisuća života da bi cijena dionice njegove tvrtke Halliburton tijekom njegova formalnog služenja Georgeu W. Bushu narasla 500 posto.

U dramski prijelomnoj sekvenci, onoj u kojoj Dick i Lynne u krevetu pred spavanje analiziraju isplati li se biti „nevažni“ potpredsjednik, autor efektno poseže za Shakespeareom, točnije za komadom Rikard III, iz kojeg posuđuje dijalog kojim plastično oslikava donošenje odluke koja će se pokazati ključnom, a prema autoru i kobnom za Ameriku i čitav svijet, jer će nakon 11. rujna 2001. rezultirati najprije napadom na Afganistan, a potom, da bi se američka javnost „galvanizirala“ za ratnu opciju, do izmišljanja konkretnog neprijatelja Abu Musaba al-Zarkawija i do rata u Iraku. Na samu kraju fragmentarnom skokovitom naracijom ispripovijedana djela koje tjera na smijeh s grčem u želucu McKay učinkovito ruši „četvrti zid“, onaj između filma odnosno Cheneyja i gledatelja, kojima protagonist poručuje da su si za sve sami krivi jer su ga izabrali (što realno nije točno) te da su svijet i život vrlo okrutni.