Krajnje jednostrano i tendenciozno

Iako su vladavina prava i sloboda mišljenja i njegova izražavanja zajamčeni u BiH, neki bi željeli davati posebna dopuštenja za izražavanje vlastitih, na temelju činjenica artikuliranih, stavova. Tako se komentarom na članak Tko predstavlja, a tko zapostavlja Hrvate u BiH objavljen u Vijencu br. 650, na str. 3, javio fra Ivan Nujić, visočki gimnazijski profesor. Jednostrano i tendenciozno Nujić udara na taj članak čija je tema dijelom povezana s medijskom hajkom na legitimne hrvatske predstavnike u BiH zbog njihove nazočnosti na obilježavanju Dana RS, a drugim dijelom s temom gostovanja Sejde Komšića u HRT-ovoj emisiji NU2. Sasvim točno navodi, ponavljajući moje riječi, kako sam u tom članku napisao da je Bosna i Hercegovina „država s posebnim potrebama“ prisiljena nositi „daytonsku luđačku košulju“, da je neuravnotežena i disfunkcionalna te da je „ishod rata i nepravedna mira“, ali istodobno zanemaruje kako u tekstu stoji da je „lako utvrditi tko je pokrenuo sukobe, tko je združeno s JNA sustavno i okrutno rušio, sijao smrt i osvajao tuđe prostore“ i da su „osvajanja područja agresijom i ubijanjem na svojevrstan način nagrađena Daytonskim sporazumom, tako što je BiH podijeljena na dva entiteta, od kojih je jedan i RS“. Valjda mu je bez toga dijela teksta bilo lakše manipulirati, kako Nujić navodi u 651. broju Vijenca, da se zalažem za kršenje zakona BiH, ne navodeći o kojim se zakonima radi.

Vadeći elemente teksta iz konteksta preskače niz postavljenih pitanja o prijepornosti ozakonjivanja ratnoga plijena stečena agresijom i njegova učvršćivanja sporazumom kojim se dijeli BiH. I opet Nujiću ostaje nebitno što su i metode i tvorci velikosrpskog projekta, kako je u tekstu i navedeno, procesuirani na domaćem i na međunarodnom sudištu, vjerojatno jer samo tako može neosnovano vrijeđati i provoditi bošnjačke naloge. Dakle, Lisica je osuđen za ratne zločine, dok nevine žrtve zločina tzv. Armije BiH nisu dobile nikakvu satisfakciju. Smiju li se spominjati, što smeta Nujiću, mudžahedinski pokolji i ritualna smaknuća poput Križančeva Sela i Buhinih Kuća blizu Visokog, gdje Nujić radi? Smijem li sad kazati da je travnička Hrvatica Sarafina Lauš u ratu izgubila tri sina i supruga, a i sama je bila zarobljena u logorima u Ćuklama i Zenici duže od 11 mjeseci, a da za to nitko nije odgovarao? Pita li se što se dogodilo generalu Vladi Šantiću? Zar ne bi trebao i Nujić, sa svima nama, pridonijeti rasvjetljavanju i sankcioniranju velikosrpskih i svih drugih zločina u rodnoj mu Derventi, kao i drugim dijelovima BiH gdje su pobijeni i prognani Hrvati, kao i sve druge nevine žrtve.

Nažalost, on je perceptivno usmjeren na Izetbegovićev zadatak. Tako mu ne smeta ni što se ne može osigurati provedba Odluke Ustavnoga suda BiH o legitimnom zastupanju naroda u za to predviđenim tijelima. Ne uočava da su kandidati, a od 20. veljače o.  g. i službeno, ali protuustavno, navodni hrvatski izaslanici u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH Anel Šahinović i Edim Fejzić. Uostalom, zar taj čovjek koji radi u visočkoj Klasičnoj gimnaziji ne želi shvatiti da je u Visokome ostalo tek oko 20 posto prijeratnoga broja Hrvata, a samo je broj Bošnjaka znatno porastao. Što je Nujić učinio da se Hrvati vrate u Visoko? Gdje mu je kao svećeniku potreba za pravdom, istinom i općim dobrom? Čime je pokazao primjer i kao svećenik i kao čovjek na afirmaciji pravednosti i zakonitosti? Kad je i jednu riječ prozborio i bilo koji postupak učinio za svoj – hrvatski narod? Čovjek bi se mogao zapitati je li on po zvanju svećenik ili je to tek po zanimanju.

Na koncu se moramo sjetiti i kako je postao poznat među bosanskohercegovačkim Hrvatima: prije godinu dana, u dolasku izborne kampanje, dao je intervju o izbornome zakonu u BiH priznajući i sam kako „ne zna detalje“ o tom zakonu. Ipak, najvažniji mu je pothvat bio potpora Bakiru Izetbegoviću zbog najave rata Hrvatima ako pokrenu inicijativu za formiranje trećeg entiteta ili slična oblika ustrojbene organizacije, koji se i izvješćima Europskog parlamenta o napretku BiH prema EU kroz federalizaciju omogućavaju.

Mislim da se razlozi jasni i da Nujić želi osigurati „osobnu zaštitu i vlastitu imovinu“ pa je u tom duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha spreman bošnjačkim unitaristima – SDA-ovim moćnicima i po cijenu nijekanja istine i vlastita identiteta „služiti“ i njihovoj se „naredbi pokoravati“, sve za račun vlastita konformizma.