Knjige koje bih volio vidjeti u izlozima

„Dame imaju prednost“, a kako je beletristika ženskog roda, neka i njoj ovdje pripadne prednost. Ne želim čitatelje zamarati teorijom, ali nekoliko riječi taj predmet ipak zahtijeva. Pojam beletristika vrlo je star, ali nikada nije bio strogo omeđen. Danas postoji prešutna suglasnost o tome da naziv gotovo isključivo obuhvaća uobičajenu trijadu: pripovjednu književnost, tradicijska dramska djela i liriku. Romane, novele i drame spaja fikcionalna kopča. Međutim, samo narativna proza prikladna je za individualno, osamljeno čitanje. Ona je u obliku knjige lako prenosiva, transportabilna; nije ograničena u čitalačkoj praksi, ni vremenski, ni prostorno. Čitatelj može biti svagdje: u sobi, kuhinji, tramvaju, zrakoplovu, na klupi, u parku, a uvjet je da ga nitko ne smeta. Još je slobodniji vremenski tijek: knjiga se može pročitati bez bitnih prekida, kontinuirano; isto se tako događa da se lektira (bez ikakva zazora prema piscu) oteže, možda tjednima ili još duže. To čak može biti znak osobita poštovanja prema autoru. No uvjeti ipak postoje. Recimo, Proust ili Thomas Mann to dopuštaju, detektivski roman ne. U kriminalističkoj pripovijesti nakon desetak dana više ne bismo pamtili koliko je aktera upleteno u slučaj.

Pripovijetke našega
suvremenog klasika

Dakle, što bih želio vidjeti u izlozima knjižara. Ponajprije novo izdanje izabranih pripovijetki Nedjeljka Fabrija, sad već pokojnoga hrvatskog proznog klasika druge polovice dvadesetog stoljeća. Izbor bi svakako morao obuhvatiti i fantastične kondenzate nastale uglavnom između 1965. i 1975. godine. U tom je razdoblju nastalo desetak tekstova antologijske vrijednosti, poput Zaraze, Paklenog dominikanca, Posljednje večere i Frottole o Dubrovniku. Piščevo virtuozno kretanje između realističnoga privida i fantastike stvara nezaboravnu prozu – koju bi čitatelj bez poznavanja autorstva mogao povezivati s Borgesom. Međutim, Fabrio se u građenju pripovijetke ne oslanja na neki lako prepoznatljiv model. I tumačenja mogu biti raznolika. Pakleni dominikanac može se shvatiti kao groteskna alegorija o bezobzirnom nepovratu u protjecanju vremena (s kronometrom kao središnjim simbolom). Tom narativnom svijetu pripada vjerojatno najkraći pripovjedni tekst suvremene hrvatske književnosti: Minuten-Novelle (bez obrazloženja o izboru naslova na njemačkom jeziku). Fabriova mašta ovdje stvara krajnji koncentrat. Zbivanje obuhvaća samo jednu stranicu u knjizi, no daleko je od očekivanja čitatelja da se radi o impresionističkoj crtici. Zamisao, radnja i poenta primjer su intelektualno utemeljene proze koja pogađa cilj u dvostrukom smislu riječi. Što to znači, ne želim reći. „Novelističku minutu“ treba pročitati. Ni uloženo čitateljsko vrijeme ne iznosi mnogo više od jedne minute. Širinu Fabriovih tema predočuje Posljednja večera, ambijentalna pripovijest s motivima iz dalmatinske povijesti. Njezinih tridesetak stranica prožima epski duh, pa bi se moglo ustvrditi da je autor ovdje pružio nacrt neizvedenog romana, koji je mogao biti peti u njegovu stvaralaštvu.

Povijesna panorama kulturne antropologije

Hrabala molim

Na mom popisu želja s područja pripovjedalaštva nalazi se i moderni češki klasik Bohumil Hrabal, uz Kunderu najviše prevođen češki autor. Usput rečeno, ti su pisci zemljaci u najužem smislu, obojica su rođena u Brnu. Hrabal je živio u Pragu, a Kundera živi u Parizu, pišući svoja djela izmjenično na češkom i na francuskom jeziku.

Hrabal je u našim prijevodima dobro zastupljen. Tko od starijih čitatelja ne pamti kratak roman Strogo kontrolirani vlakovi, sjajno ispričanu grotesku o bezumlju rata. Na tom sarkastičnom remek-djelu temelji se istoimeni film za koji su redatelj Jiři Menzel i Hrabal 1966. nagrađeni Oscarom za najbolji strani film. Prevedena su i druga pripovjedna djela koja Hrabala legitimiraju kao klasika: na primjer roman Dvorio sam engleskoga kralja i Gradić u kojemu je vrijeme stalo – tekstovi u kojima blista specifično hrabalovsko tragikomično motrenje života. Tko želi upoznati jednu od najsmješnijih tvorevina suvremene književnosti, neka pročita Plesni tečaj za starije i napredne, djelo nastalo u vremenskom susjedstvu Strogo kontroliranih vlakova, ali s naracijom posve drukčije vrste.

No kako doći do tih knjiga? U knjižarama ih već dosta dugo nema. Ako su naklade rasprodane, trebalo bi ih ponoviti. Zašto se čitateljima pružaju samo najnoviji američki bestseleri, knjige koje će već za pet godina biti tako mrtve da mrtvije ne mogu biti? Problem je star i vrti se u krugu. Takve romane publika, navodno, voli. Međutim, čitatelji ništa ne „vole“, nego prihvaćaju ono što im se pruža. Danas je odnos između zahtjevnije književnosti i književnoindustrijske konfekcije otprilike dva prema osam, dakako u korist produkcije s tekuće vrpce. Kako bi bilo da relacija bude obratna? Vrijedilo bi pokušati, a tek onda stvarati zaključke. To bi ujedno pomoglo i domaćim autorima.

Reinharda treba prevesti

Treća sugestija zalaže se za djelo sa znanstvenog područja. Radi se o – još neprevedenoj – knjizi Životni oblici Europe (Lebensformen Europas, 2004) Wolfganga Reinharda, jednog od najuglednijih sveučilišnih kulturologa današnje Njemačke. Unatoč opsegu (720 stranica) nakladnik se ne bi izložio riziku, jer je djelo ne samo znanstveno uzorno nego i pisano vrlo pristupačno, na svakom koraku suverenom lakoćom. Rein­hard je knjigu u podnaslovu nazvao povijesnom panoramom kulturne antropologije želeći time istaknuti dvojstvo problematike, u kojoj se univerzalni elementi antropologije združuju s omeđenom kulturnopovijesnom vizurom. U središtu su raznovrsne sastavnice pretežno novovjekovnoga historijskog iskustva.

U metodološkom pogledu autor polazi od triju kategorija. Ljudsko tijelo u društvenom pogledu prvi je pojmovni stup; slijedi kategorija zajednice, pojave koja stvara okvir za život pojedinca; završni dio knjige osniva se na najširem motrištu: predočuje raspon ljudskih djelatnosti od tehničkih tekovina i urbanizma do raznih oblika umjetničkoga stvaralaštva. Autorovo golemo znanje, sjedinjeno s uzorno jasnim načinom izlaganja, vodi čitatelja u svijet koji je dio naobrazbene kulture. Ta je kultura, međutim, ipak omeđena, pa mnoge pojave ne postaju sadržaj opće svijesti.

Izvan užih strukovnih krugova malokad se razmišlja o tome koliko se od srednjeg vijeka do danas promijenilo shvaćanje čovjeka o svom tijelu, o granicama između tabuiranih i dopuštenih regija, o smrti, o prosudbama pojmova mladosti i starosti (pogotovo ako se fiziologija tijela promatra u njezinoj društvenoj ulozi – demografskoj, športskoj, vojnoj i, osobito, radnoj). Na tom se jednom primjeru (među mnogim drugima) spoznaje kako autor povezuje povijest medicine s poviješću pedagogije ili pak uvide u dinamiku psiholoških pojava s mijenama u odnosu prema religiji ili političkim svjetonazorima. Znamo li, s nogu, kakve su se promjene zbivale u društvenom shvaćanju bračne zajednice, ili otkad postoje naobrazbene ustanove na način kakav je danas na većini kontinenata sam po sebi razumljiv?

U trećem krugu razmatranja, svedenu pod pojam Umwelt, riječ je o nadindividualnim ustanovama. Reinhard tumači, na primjer, povijest shvaćanja politike, društvene mobilnosti, u široku rasponu od „trbuha za kruhom“ do luksuznih putovanja, dakle sve fenomene povezane s razvojem komunikacijskih sustava. A sve što je spomenuto samo je manji dio sadržaja te knjige. Ukratko, Reinharda treba prevesti – pa i stoga što poentiran stil teksta stvara čitateljski užitak. A izlozi neka budu krcati.