Dosadno i komično

E, da. Nekad je bilo lako naći četiri dobra pjevača i četiri lijepa glasa pa bi uspjeh Verdijeva Trubadura bio zajamčen. Danas je teško, ako je uopće moguće, naći redatelja koji ne bi smatrao kako je upravo on pozvan srediti tu operu da bi bila što uzbudljivija i dramatičnija. Pored toga, na novoj opernoj premijeri Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, 22. veljače, čudesno su se podudarile valne dužine redatelja Arnauda Bernarda i dirigenta Marcella Mottadellija, koje su rezultirale dosadnom predstavom, a dosadu su tek povremeno remetili komični trenuci. A dosada i komika nisu svojstveni Trubaduru. Problem je što je Marcello Mottadelli novi ravnatelj Zagrebačke opere, što je Talijan – a od dirigenata Talijana u talijanskom repertoaru bez rezerve očekujemo izvrsnost – i što su se u njegovoj prvoj premijeri kao ravnatelja događali glazbeni raspadi kakvi se odavno ne pamte.

Muški zbor u Trubaduru / Snimila Mara Bratoš

Bernard je vitešku priču iz srednjovjekovne Španjolske, odnosno Biskaje i Aragonije, prebacio u napoleonska vremena. Pa dobro, neka mu bude, ali tada bi čovjek očekivao Leonoru odjevenu u neku atraktivnu ampir-haljinu iz toga doba, a ne subretski kostim u kojem izgleda kao Zerlina (kostimografkinja Carla Galleri). Ipak je Leonora dvorska dama princeze od Aragona i primadona u operi, dok je njezina prijateljica Ines (korektna Željka Martić) pučanka, pa može izgledati kao Mercedes u Carmen. Scenografija Virgilea Koeringa u prvi se mah učinila kao da počinje Don Carlo scenografa Itala Grassija. Moglo bi i to sve biti, osim Bernardova odveć mračna svjetla na pozornici, ali i u gledalištu prije predstave i u stanci, čemu? No način na koji je mizanscenski postavio predstavu te neprestano trčanje amo-tamo i histeriziranje svih sudionika u hinjenju dramatike bilo je izvan svake mjere. Postignut je suprotan efekt: dosada i komičnost gestikulacija.

Libreto Trubadura Salvatorea Cammarana i Leonea Emanuelea Bardarea jest malo zamršen, ali nije nerazumljiv, kako se često govori. Sve je tu jasno, što se i kako dogodilo, ali Bernardu treba i izmišljeni lik staroga grofa Lune da bi još bolje pojasnio. Najbolji je primjer promašenosti režije uloga Azucene, ključ dramatičnosti te opere. Mezzosopranistica Sofia Ameli Gojić bila je nekad, u prijašnjoj, režijski također lošoj produkciji, u njoj uvjerljiva. Ovdje je, prisiljena jurcati uokolo po pozornici, bila neuvjerljiva, blijeda i nezanimljiva, što je grijeh redatelja jer bi pjevačica, s vlastitom koncepcijom, bila uspješnija. Nažalost je neujednačenost njezina glasa, bez intenziteta i čujnosti u pojedinim lagama, dodatno tomu pridonijela.

Azucenu i Ferranda jedva smo, zbog mraka, vidjeli. Ferranda smo barem dobro čuli zahvaljujući basovskom glasu i intenzitetu pjevačke interpretacije Luciana Batinića. Preglasan je, pak, bio bariton Lucian Petrean kao grof Luna, pjevač čiji glas po prirodi ima verdijevske kvalitete, ali ne i njegovo shvaćanje verdijevske fraze. Komični su bili nesporazumi između njega i dirigenta, u ariji Il balen del suo sorriso, i nedoumice po čijem bi se tempu ona trebala izvesti.

Marcello Mottadelli iskazao je podvojenost dirigentske ličnosti, surađujući, primjerice, vrlo lijepo s Leonorom u njezinim arijama, ali i dopuštajući povremene neusklađenosti s baritonom i zborom, raspade i odveć glasan orkestar. Zbor i orkestar inače su vrlo dobri ansambli Zagrebačke opere, a partitura Trubadura nije teška u tehničkom smislu. Budući da je prevladavao jednoličan, dosadan glazbeni ugođaj bez ičega verdijanskog, uz pokoji silovit izljev dramatike, očito se težina partiture sastoji u otkrivanju i dosezanju umjetnosti koja se krije među tim notama.

Glas sopranistice Lane Kos ugodne je boje i velika opsega. Po prirodi nema izrazite verdijevske kvalitete. Njezina su pianissima izolirana, bez punoće i nosivosti. Ona pjeva alternativne visoke tonove, no uvijek s dozom opreza, što čudi s obzirom na iskustvo koje je, s ulogom Leonore, stekla prošle sezone brojnim nastupima u Grazu i Bernu. Njezin je nastup, u kontekstu svega izrečenog o predstavi, bio bolji od drugih, kao i nastup njezina partnera, tenora Renza Zuliana u naslovnoj ulozi. Dramskim karakterom glasa, lijepom bojom i prodornošću te pjevačkom suverenošću u najvećoj je mjeri ispunio zahtjeve uloge Manrica.

E, da. Ne pamti se Trubadur s tako mlakim aplauzima i već poslovičnim iznuđenim aplauzima na kraju jer se zastor nikako ne zatvara i ne pali se svjetlo u gledalištu. Pa publika plješće li, plješće, što će? A nije imala potrebe pljeskati poslije arija. U Trubaduru, na udarnoj premijeri sezone, Marcello Mottadelli sam je sebe stavio pod povećalo za budućnost.