Dobri i loši književni tekstovi

Temama poput oprečnosti između digitalnog i analognog čitanja, književne i rock-poezije ili promišljanja copywritinga kao oblika književnog teksta aktualnosti, za razliku od institucionalizirane, pozornosti ne nedostaje. Temama čija interdiskursivnost nadilazi teorijske okvire već se 64 sezone bavi Književni petak Knjižnica grada Zagreba. Pokrenuta 1955. sa svrhom poticanja na kritičku prosudbu, najdugovječnija književna tribina nekonvencionalna pristupa važnim temama nastavlja se i u 2019. U novoj će se sezoni kao urednici izmjenjivati Andrija Škare, Hrvoje Pukšec, Mirela Priselac Remi i Lovro Škopljanac, a upravo je viši asistent zagrebačkog Odsjeka za komparativnu književnost 15. veljače novu sezonu otvorio temom koja pleše na granici teorije i prakse. Dobrim lošim i lošim dobrim književnim tekstovima.

Petra Ljevak, Jelena Zlatar Gamberožić i Lovro Škopljanac na književnoj tribini KGZ-a

Na te je pojmove, u kontekstu poezije, naišao još za studentskih dana i nešto o njima zapisao u bilježnicu kojoj se, s godinama, gubi svaki trag. I dobro da je tako jer bilješkama vođen, napisao bi rad. Ovako je, u razgovoru s književnicom i dopredsjednicom Centra za kreativno pisanje Jelenom Zlatar Gamberožić i direktoricom Zagreb book festivala Petrom Ljevak, pokušao odgonetnuti značenje dvaju pojmova kao i čitateljskih praksi koje ih određuju. Oksimoronski pojam dobre loše, u ovom slučaju književnosti, označava manjkav tekst, s osam ili devet od deset neispunjenih kriterija za vrednovanje teksta, dok loša dobra okreće omjer u korist kriterijske ispunjenosti. Kao primjer, Škopljanac navodi Wordswortha čija je, u nepoznatoj knjizi analizirana pjesma, bila uspješna u svim segmentima osim – banalnog zaključka. „Naravno, taj dobar, ispunjen kriterij u dobrog lošeg teksta mora biti zbilja sjajno izveden baš kao što ono neuspješno kod loše dobre mora biti posebno katastrofalno“, istaknuo je Škopljanac u uvodu. Mogu li se doraditi ad hoc kriteriji kada, stoga što svako književno razdoblje nameće svoje odrednice uspješnosti, oni nisu usustavljeni? Za ovu su priliku, ipak, izdvojena tri minimalna; vladanje jezikom, kognitivna moć u smislu pronicavosti i dovijanju rješenja za prikazivanje ljudskih stanja ili osjećaja na nove načine, što dovodi do treće karakteristike – originalnosti. No i ona je, ističe Škopljanac, dvojbena jer je oponašanje uzora u nekim razdobljima smatrano vrhuncem stvaralačkog umijeća.

Njegove su se sugovornice zapitale nije li takva podjela, prema kojoj već jedan ili dva neuspješna elementa tekst iz korpusa dobrog prebacuju u loše dobro preoštra, a ona prema kojoj fundamentalno loš tekst, s jednim ili dvama, ponekad tek kontekstualnim, elementima zaslužuje to dobro u svome lošem odveć blaga. Problem je, također, nastao pri određenju mjesta što ga dobra loša i loša dobra književna djela zauzimaju u ukupnoj produkciji književnosti. Dok Lovro Škopljanac smatra kako se radi o manjem broju djela čijom se prisutnošću ispunjava prostor između loše i dobre književnosti, Jelena Zlatar Gamberožić smatra kako, po prirodi stvari, takvih djela mora biti najviše. S tim se složila i Petra Ljevak, prema čijem sudu jako malo danas objavljenih naslova možemo smatrati jako dobrima ili jako lošima. Pri određenju granica dobrog lošeg i lošeg dobrog, uvjerena je, u obzir treba uzeti i čitateljsko iskustvo. „Na temelju proučavanja čitateljskog uzorka mogu reći kako većina razlikuje samo opreku visoke i popularne književnosti. Problem nastaje već pri definiranju žanrova pa vjerujem da bi neka dublja podjela za njih bila i problematičnija.“

I ne samo oni, pokazalo se. DaVincijev kod, 50 nijansi sive i njezine nasljednice, romane Paola Coelha ili Kolibu bilo je lako svrstati u korpus dobrih loših književnih tekstova, no već su loši dobri prouzročili probleme. Tko bi ispunjavao taj vredniji, ali zasigurno nepopularan dio procjepa? Polazišno, Goetheove Patnje mladog Werthera, koje su, i po autorovu mišljenju, poput sajamske rakete. Govoreći o suvremenoj produkciji, jesu li to djela Stephena Kinga, Tonyja Parsonsa, drugi dio opusa Elene Ferrante ili Karla Ovea Knausgarda ili pak 1Q84 Harukija Murakamija? Loše dobro književno djelo može se potkrasti svakom autoru koji dobro, ali mnogo piše, često i tijekom više književnih razdoblja. Stoga su oscilacije u njegovu opusu primjetne, ali nedostatne da bi njegova djela iz dobre preselila u lošu književnost. Takvo pisanje, manjkavostima unatoč, ostaje utjecajno.

Ali ne i popularno. Razmišljajući kroz opreku bliskoznačnica popularnosti i utjecajnosti, sudionici rasprave mnogo su jasnije lošu dobru književnost označili utjecajnom u smislu ostvarivanja kritičkog priznanja i nagrađivanja, dok su za dobru lošu ostavili polje popularnosti, što bi se preklapalo s poljem popularne književnosti u opreci s visokom. Rijetki su primjeri, poput ruske migrantice pseudonima Ayn Rand, koje djela, osim što su u SAD-u vrlo popularna, uživaju kultni status unutar konzervativnih krugova. Dan Brown, složili su se svi, rijetko će kojeg od svojih čitatelja ponukati na pisanje krimića ili studij povijesti umjetnosti.

Za kraj, naslanjajući se na Orwellovo pisanje o Kiplingovoj poeziji, dobra je loša književnost definirana kao spomenik očiglednomu, na novi način izrečeno očito, ali čitatelju blisko, dok je loša dobra očigledan spomenik nekom dobrom autoru ili književnom korpusu. Bez konačnih odgovora, što možda i nije bila namjera ove tribine, sudionici su ostavljeni da, kroz novu paradigmu, sagledaju izvorišta osobnoga čitateljskog užitka. Upravo će im fluidnost granica (ne)definiranih pojmova dopustiti da ga, čak i ako se krije u dobroj lošoj, povremeno odvuku u lošu dobru.