Djelovanje riječima

Šezdesetih godina 20. stoljeća objavljene su u SAD-u dvije važne knjige iz filozofije jezika, koje su umnogome utjecale na strujanja i u filozofiji, i u lingvistici, i u antropologiji, a posebno u pragmalingvistici. Prvo je 1962. objavljena knjiga Johna L. Austina Kako djelovati riječima, a 1969. knjiga Johna R. Searlea Govorni činovi: ogled iz filozofije jezika. Prva je od tih knjiga u nas prevedena 2014. u izdanju Disputa iz Zagreba (prijevod Andrea Milanko), a druga potkraj prošle godine u izdanju Matice hrvatske (prijevod Nikolina Palašić).

Austin u svojoj knjizi (zapravo ciklusu od dvanaest predavanja) uočava kako svi iskazi u jeziku nisu konstativni, nisu tvrdnje, istinite ili neistinite, nego da ima i tzv. performativnih iskaza ili performativa, koji ne podliježu istinosnim provjerama, nego mjerilima prikladnosti odnosno uspješnosti izvedbe.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

S obzirom na to Austin razlikuje tri vrste govornih činova: lokucijski, u kojima su riječi u skladu s njihovim značenjem i gramatičkim svojstvima, zatim ilokucijski, u kojima se riječi odlikuju kakvom ilokucijskom snagom, a to znači da mogu biti obavijesti, prosudbe, obećanja, najave, upozorenja. Treći tip govornih činova jesu perlokucijski, a to znači da izazivaju raznolike učinke kod sugovornika, tj. da mogu služiti kao zahtjevi, nagovaranja, odvraćanja, zbunjivanja. Austin posebno upozorava na tzv. performativne glagole, tj. glagole koji ne služe samo za to da se njima nešto priopćuje, da upućuju na kakvu radnju, nego i za to da se njima i djeluje, npr. Imenujem vas predsjednikom, Krstim te uime Oca i Sina i Duha Svetoga.

U Searleovoj knjizi Govorni činovi nalazimo svojevrsnu razradu teorije govornih činova kakvu je zacrtao Austin, s posebnim obzirom na analizu strukture pojedinih tipova govornih činova. Konkretnije rečeno upozorava se na razlike između rečenica tipa Ivan puši iz navike, Puši li Ivan iz navike, Ivane, puši iz navike, Kad bi barem Ivan pušio iz navike. Pritom se vrlo često ista referencija i ista predikacija mogu pojaviti u izvođenju posve različitih govornih činova, posebno onih činova koje Searle naziva ilokucijskim. U izvođenju takvih činova on posebno upozorava na vrlo važnu ulogu glagola kojima se opisuju raznoliki ilokucijski činovi, kao što su npr. glagoli izjaviti, opisivati, tvrditi, upozoriti, zapovjediti, narediti, komentirati, kritizirati, koriti, ispričati se, odobravati, osporavati, obećati, prigovoriti, pitati, argumentirati.

Searle je postao posebno poznat po taksonomiji govornih činova, koja se doduše ne nalazi u ovoj knjizi, nego je prezentirana poslije u članku Taksonomija ilokucijskih činova. Govorne činove naime Searle dijeli na asertive, kojima govornik nešto iskazuje, tvrdi, direktive, kojima govornik pokušava sugovornika navesti na kakvu radnju, komisive, čija je svrha obvezati sugovornika na neku radnju u budućnosti, ekspresive, čija je svrha iskazivanje psihološkoga stanja, i direktive, čije uspješno izvođenje jamči da sadržaj propozicije korespondira sa svijetom, tj. sa stvarnim kontekstom (npr. kad netko činom imenovanja doista i postaje ono o čemu je u imenovanju riječ).

Searleova  knjiga koju predstavljamo obaseže nešto više od dvjesto stranica i sastoji se iz dvaju dijelova. U prvome je riječ općenito o filozofiji jezika i metodama te znanstvene discipline, o izrazu i značenju govornih činova, o ustroju ilokucijskih činova, o referenciji kao govornom činu te o predikaciji, a u drugom dijelu o nekim zabludama u filozofiji, posebice u filozofiji jezika, o problemima referencije, o izvođenju „treba“ iz „jest“ itd.

Te dvije knjige – naime Austinova i Searleova – imale su snažan odjek, osobito u području filozofije jezika i u pragmalingvistici, ali su uvelike utjecale i na lingvistiku uopće, pa i na gramatiku. Njima se naime izravno upozorava na one dijelove iskaza koji doduše nisu relevantni za samu strukturu iskaza (rečenica), ali su relevantni s komunikacijskoga gledišta. Pritom se posebno misli na kategorije kao što su vokativi (obraćanja), raznolike čestice, uzvici, imperativi, optativi. Takve pojavnosti, budući da uglavnom nisu sastavni dijelovi samih jezičnih struktura, u tradicionalnoj se gramatici većinom ili nisu opisivali ili su se opisivali „negativno“, npr. kad se govorilo o tome da vokativi nisu sastavni dijelovi rečeničnoga ustrojstva, ali se uglavnom nije govorilo o tome čega oni jesu sastavni dijelovi. Drugim riječima te dvije velikim dijelom komplementarne knjige odigrale su vrlo važne uloge za razvoj ne samo filozofije jezika ili pragmalingvistike nego i za razvoj gramatičkih teorija odnosno za unapređenje gramatičkoga (posebno sintaktičkoga) opisa pojedinih jezika.

Na kraju bih htio izraziti veliko zadovoljstvo što sada imamo i u hrvatskom prijevodu vrlo važnu knjigu Johna R. Searlea o govornim činovima. Čestitam izdavaču Matici hrvatskoj, glavnom uredniku Luki Šeputu i izvršnoj urednici Sandri Tribuson te našoj vrijednoj i efikasnoj prevoditeljici Nikolini Palašić s riječke kroatistike na uzorno obavljenu poslu.