Bezumlje suđenja

Na pozornici splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta 23. veljače premijerno je prikazana drama Arthura Millera Kušnja. Iako je djelo kod nas poznatije pod nazivom Vještice iz Salema, naslov Kušnja, u prijevodu Nenni Delmestre i Elvisa Bošnjaka, vjerniji je originalu i stavlja u žarište istinski izvor tragičnosti djela – previranje u čovjeku, naspram vanjskom činu bezumnoga progona.

Dobitnik je Oscara za film Zelena knjiga: vodič za život, o darovitom afroameričkom pijanistu koji s američkog sjevera odlazi na turneju na američki jug te zapošljava vozača, ujedno i zaštitara, kako bi bio siguran da će turneja proći kako treba.

Angažirani mlađi dio splitskog ansambla / Izvor HNK Split / MATKO BILJAK

Radnja filma smještena je u polovicu dvadesetoga stoljeća, gotovo u isto vrijeme kada Arthur Miller, razočaran progonima komunista u SAD-u te suđenjima koja su danas poznata također kao lov na vještice, piše o događajima s kraja 17. stoljeća u američkom gradiću Salemu, kada je došlo do bezumnoga sudskog procesa u kojem je na smrt bez dokaza osuđeno devetnaest osoba, još osam umrlo je u zatvoru, a stotine su bile zatvorene da čekaju na izvršenje smrtne kazne, ali ih je spasilo pomilovanje.

U vrijeme kada se Miller pišući Kušnju obračunava s bezumljem McCarthyjevih suđenja, protagonist Zelene knjige glazbom se pokušava obračunati s bezumljem rasizma, u to vrijeme još vrlo aktivno ukorijenjeno u riječima i djelima američkoga juga. Čini se, svako vrijeme ima svoje vještice, svoje bezumlje i bezumne sudove, one koji se prikriju ili prokažu, kako ne bi bili otkriveni ili prokazani. Neka vremena imaju ih i više.

Zato je, kako i redateljica Kušnje Nenni Delmestre napominje, to djelo nadišlo svoje vrijeme, i vrijeme o kojem piše, jer se uvijek iznova može primijeniti na sadašnji trenutak.

Problem je kada se primijeni na sadašnji trenutak na način da se čini kako se sadašnji trenutak protegnuo u beskonačnost, što se dogodilo na subotnjoj premijeri. Problem je kada se čini da je kazališna publika talac ideje o pozivu na promjenu koja dolazi s dasaka splitskoga kazališta i kojoj je rezultat da pola publike klone duhom, a nismo se ni približili zadnjem činu. Nevjerojatno da predstave koje otvoreno preuzimaju na sebe ulogu kazališnih budnica dovedu do toga da je pola gledališta u stanju polusna pri njihovu kraju. Kavanska kritika najrasprostranjeniji je oblik kritike u našem društvu, dok nam istinske umjetnosti uvijek nedostaje.

Ali treba spomenuti ljude koji su uložili sate rada i napore duha kako bismo mi imali svoju malu porciju kulture.

Katarina Romac u ulozi Abigail Williams, pokretačice cijele tragedije u Salemu, još jednom je pokazala da je izvrsna glumica, ali često je gledam u sličnim ulogama kojima je okosnica bijes i agresija te bi bilo dobro istražiti i druge mogućnosti mlade glumice.

Snažna je bila i izvedba Elvisa Bošnjaka, koji je utjelovio Johna Proctora, nesavršenu osobu koja je bila dovoljno snažna da umre za istinu, dok mu je bilo ponuđeno da ostane na životu u laži.

Prikaz njegova previranja za laž koja znači život i istinu koja znači smrt ujedno je i najživlji dramski trenutak u ovom uprizorenju Kušnje.

Glumačka postava generalno je dobra, ali tek kad vidim Marjana Nejašmića Banića (Velečasni John Hale), Zoju Odak (Rebecca Nurse), Nenada Srdelića (Giles Corey) podsjete me da u kazalištu i dalje postoji ono što u njemu iznimno volim i cijenim i što me uvijek kazalištu vuče – čarolija, iskra koju iz nekih glumaca izvuku određene uloge, a koja je u drugim glumcima toliko snažna da oplemeni sve uloge u kojima se nađu.

Zbog te iskre, zbog onih ljudi koji se trude napraviti odlične kostime (Sara Lovrić Caparin) i zanimljiva i kreativna scenografska rješenja (Lina Vengoechea), koji uranjaju u tekst, i zbog nade u svaku novu predstavu, i dalje je jedno mjesto u gledalištu moje.

I za kraj, filma Zelena knjiga sjetila sam se kad sam počela pisati ovaj osvrt ne toliko zbog očite paralele nepravednih progona koji su središnja ideja i filma i splitske premijere, koliko zbog jedne rečenice koju izgovara pijanist: „Ljudi me dolaze slušati ne zbog mene, nego zbog sebe – kako bi se osjećali kulturnijima nakon što s moga koncerta odu.“ Tako i naša publika, dolazi i dalje u kazalište da bi zadovoljila potrebu za kulturom, i ne treba se čuditi što ponekad izađe razočarana jer s druge strane pod krinkom kulture naiđe na mehanizam koji potiče na promjenu, ali s figom u džepu. Jer, kako bi drukčije?