Autobiografije, dvije u jednoj

Spisateljica Irena Lukšić znade često, osobito zadnjih godina, u svoje priče i romane uplesti autobiografske elemente. Najnoviji njezin roman, Sve o sestri Robina Hooda, zacijelo je od svih proznih tekstova te autorice, pa i od Nebeskih biciklista (2008), najbliži autobiografskom diskursu. Svakomu tko na internetskoj stranici Irene Lukšić pročita dvadeset stranica njezine Autobiografije i s tim usporedi osnovne podatke privatnog i društvenoga karaktera prisutne u romanu – imena roditelja i rođaka, Duga Resa kao mjesto zbivanja, pojedine događaje i odnose u obiteljskom životu protagonista te izvanjske (društvene) događaje i njihov raspored u vremenu – podudarnost će biti nedvojbena. No čitatelju je, naravno, najvažnije da li autorica, i kako, te zadane elemente uspijeva uklopiti i oblikovati u pripovjedno štivo.

Za svoj novi roman spisateljica je našla doista inventivno rješenje. Realizirala je ideju o njegovu predlošku – dnevniku koji je vodila Zora, majka pripovjedačice romana (= autorice, tj. Irene Lukšić), u razdoblju od prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata pa do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme kćerina odrastanja. Osim dnevnika, iz kojeg se nazire majčino viđenje svijeta, i koji je kćeri izvor podataka ili podsjetnik na obiteljske odnose i različite događaje, važne informacije emitiraju i dva obiteljska fotoalbuma te velika omotnica s natpisom TITO, koju je dugo doživljavala kao prijetnju. Dnevničke tekstove kći iščitava nakon majčine smrti, dopunjavajući i komentirajući njezine zapise vlastitim sjećanjima, gradeći tako svoju autobiografiju i preplećući je s majčinom. U spomenutoj Autobiografiji Irene Lukšić majčin se dnevnik ne spominje, tako da nema izričite potvrde o njegovu postojanju. Bit će da je taj „blok s crvenim koricama“, pa i drugi, „vrlo sličan onome koji je ispunila“, najprije (uspjela) autoričina literarna domislica. Na tu pretpostavku upućuje činjenica da se majčine bilješke iz dnevnika rijetko navode doslovno; naratorica ih uglavnom sažeto prepričava.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2018.

Na samu početku romana pripovjedačica napominje da njezina majka nikad nije planirala voditi dnevnik, jer da je to „zatvorena forma, pisanje koje počinje i završava u lelujavoj sadašnjosti i nema nikakav dodir s budućnošću“. A ipak je darovani blok s crvenim koricama počela ispunjavati „sadržajima koji su joj nedostajali u životu“. Pisala je zapravo netipičan dnevnik, bez datuma uz svoje zapise, želeći možda time pisanju dati slobodan prostor „poveziv s različitim mjestima i ljudima ili je ipak htjela sakriti neku tajnu“. A kad je ispunila notes, imala je ideju da u novoj teci bilježi samo šifre kako budući čitatelji ne bi mogli naći sličnosti s konkretnim ljudima u konkretnom vremenu. No njezino ostvarenje prekinula je majčina teška bolest i rana smrt.

U Zorinim zapisima otkriva se njezin karakter tople i brižne osobe spremne pomoći u nevolji. O majčinoj suosjećajnosti govori u više navrata i pripovjedačica – pa se to zrcali i u metafori sadržanoj u naslovu romana: ona je sestra Robinu Hoodu po tome što, kako je tvrdio njezin muž Zdenko, s njim dijeli vrline sućuti, velikodušnosti, zauzimanja za istinu i pravdu, pomaganja ljudima u nedaći (ali, za razliku od legendarnoga engleskog odmetnika, ona nije pljačkala bogate da bi davala siromašnima, nego im je davala od svoga, od onoga što je sama imala).

Prvim dijelom romana dominira majčin lik, dok je uloga oca potisnuta i donekle suzdržana, a u drugom dijelu primat preuzima kći, koja prolazi kroz burno razdoblje osnovnog i gimnazijskog školovanja i teških nedoumica oko izbora vlastite budućnosti. No to je također – a riječ je o kraju pedesetih i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, o lelujavom vremenu kako ga naziva naratorica – i burno razdoblje na ekonomskom, kulturnom, društveno-političkom polju (drama čehoslovačkih turista 1968, studentska gibanja, autocesta Zagreb – Split, Hrvatsko proljeće). Majčin dnevnik obiluje ne samo zapisima o onome što je zaokuplja u vlastitoj intimi i obiteljskom životu nego i zapažanjima o snažnom prodoru filozofije potrošačkog društva, zabavljačke industrije i popularne kulture. Ta nova živost i energija iskazana u društvu u dnevniku se očituje različitim tipovima tekstova: citata, anketa, recepata, novinskih izrezaka, umetnutih razglednica, reklamnih poruka. Na razini stila to se pak iskazuje, osobito u govoru naratorice, kao fragmentarno pripovijedanje prema načelu asocijativnih nizova, s naglim vremenskim i prostornim rezovima.

Politika i ideologija igra važnu ulogu u životu likova romana Sve o sestri Robina Hooda. I dok je majka bila često zaokupljena političkom egzotikom, kao što je bio slučaj cejlonske premijerke Sirimavo Bandaranaike ili tragična sudbina kongoanskog premijera Patricea Lumumbe, domaća se politička stvarnost doživljavala znatno drukčije. O tome naratorica govori na više mjesta u romanu, a jednom je takvom situacijom i efektno poentirala njegov kraj, kad je u nervozu oko iščekivanja loših vijesti o majci iz bolnice uplela grotesknu priču o karlovačkom mitingu u povodu završetka velikoga vojnog manevra. U jednoj drugoj prilici otac je pričao majci kako ga je Savez komunista razočarao: „Čudim se da Tito ne vidi što se događa. Valjda je okružen lošim ljudima ili više nema snage za borbu. Onda bi netko trebao lupiti šakom o stol i reći: dosta! Ali stvarno dosta! Pogledaj samo onog idiota… Pst! – šapnula je mama – nemoj govoriti tako glasno, znaš da su zidovi tanki, može te čuti netko od susjeda.“

Stariji će čitatelji u tankim zidovima lako prepoznati jedan od simbola prohujaloga vremena, a ni mlađima zasigurno s ovom knjigom neće biti dosadno.