Vijenac 651

Glazba

Lana Kos, operna umjetnica

Živim za ljubav i umjetnost

Razgovarao Josip Zelić

Sopranistica Lana Kos nakon gotovo dvadeset godina priprema svoju drugu premijeru u prvoj nacionalnoj kući Hrvatske, HNK-u u Zagrebu, i to ulogu Leonore u Trubaduru Giuseppea Verdija. Premijera je 22. veljače

Lana Kos (1984), hrvatska primadona mlađe generacije, jedina je hrvatska sopranistica nakon veličanstvene Ljiljane Molnar Talajić koja je pjevala naslovnu ulogu u grandioznoj veronskoj areni, i to četiri sezone, umjetnica koja je briljirala u uglednim opernim kućama diljem svijeta. Mlada umjetnica nakon gotovo dvadeset godina priprema svoju drugu premijeru u prvoj nacionalnoj kući Hrvatske, HNK-u u Zagrebu, i to ulogu Leonore u Trubaduru Giuseppea Verdija koji će premijerno biti izveden 22. veljače.

Uskoro slavite 20. obljetnicu profesionalnoga rada u operi i debija kao Kraljica noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Što vam to znači?

Da, upravo tako, kao sedamnaestogodišnjakinja debitirala sam s Kraljicom noći, i tada je sve počelo: moja ljubav prema operi, prema muzici i prema glumi.


Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Nakon zagrebačkoga debija uslijedilo je zanimljivo i neobično putovanje u Moskvu.

Na poziv slavnoga Mstislava Rostropoviča izabrana sam za glavnu ulogu, Nataše Rostove, u novoj produkciji Rata i mira Sergeja Prokofjeva u Boljšoj teatru u Moskvi. U Boljšoj teatru počinje moja suradnja s maestrom, zadivio me i oduševio silnom energijom kojom zrači i koju prenosi na umjetnike,  zaljubljujem se u taj grad i ljude, učim ruski, i od tada je moja ljubav prema ruskom i Rusiji neizmjerna.

Dok sam pripremao ovaj razgovor, shvatio sam da pratite slovo M. Nakon Moskve i rođenja vašeg sina jedinica opet jedan grad na slovo M, München?

Divan bavarski grad bio je prekretnica u mojoj karijeri, kao mlada umjetnica s 21 godinom dobivam solistički angažman u čuvenoj Bavarskoj operi. Bile su to četiri godine vrlo zahtjevna rada na sebi, ulogama, suradnje s kolegama, bogata iskustva na jednoj od najvažnijih scena svijeta. Neprocjenjiva je vrijednost za mlada umjetnika rad s najvećim dirigentima današnjice, kao što su Kent Nagano, Marco Armiliato, Nicola Luisotti, Julian Kovatchev, Fabio Luisi, Kirill Petrenko, Danielle Gatti, Antonio Papano, Daniel Barenboim.

Nakon Moskve i Münchena uslijedilo je putovanje u Maribor. Jesam li u pravu ako kažem da je iz Maribora sve krenulo punom silinom?

Istina. Maribor i lijepa Slovenija dio su mog života s prvim ozbiljnim naslovnim i glavnim ulogama moje karijere, Mimi (La Bohème), Violeta (La Traviata), Julija (Romeo i Julija).

Koja je bila vaša sljedeće destinacija?

Na poziv umjetničkog direktora festivala Arena di Verona odlazim u taj grad romantike i opere u velikom strahu, da baš u strahu, morate se svidjeti, morate biti vokalno bolji od svih ostalih pjevača u tom kratkom vremenu na sceni, svega nekoliko minuta, a vama to vrijeme teče od momenta poziva, priprema i čekanja da dođe tih par minuta u kojima dajete sve od sebe. Sve je nakraju prošlo izvrsno, četiri puta vraćala sam se na tu divnu scenu, a ove ću godine vjerojatno i peti put biti jedna od mojih opernih heroina.

Violeta Valerie u Verdijevoj Traviati vas prati od samog početka karijere. Radili ste s najvećim dirigentima današnjice i dorađivali tu veličanstvenu ulogu. Kako gledate na tu ulogu?

Prvi put nastupila sam u Traviati kao Violeta u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, i to je bio moj debi u toj ulozi. S 23 godine umjetnički nezrelo, ali osjećajno. Uloga me obuzela otpočetka, a kako su godine moje karijere tekle, tako sam dorađivala tu ulogu, Violeta me pratila. Jedno od najljepših i najplodnijih iskustava bilo je ono s maestrom Carlom Rizzijem, vrhunskim poznavateljem Verdijeva opusa. Svoju prvu Traviatu napravila je s njim i čuvena Anna Netrebko. Taj mirni čovjek i veliki umjetnik s mnogo bistrine i strpljenja silno mi je pomogao. Radila  sam i s Brunom Bartolettijem, koji pripada dirigentskim veličinama, veliki je autoritet za područje vokalne glazbe, izaziva strahopoštovanje sam popis opernih pjevača s kojima je radio: Maria Callas, Montserrat Caballé, RenataTebaldi, Mario Del Monaco, Mirella Freni, Placido Domingo.

Što za vas znače dirigenti?

Uživam u radu s njima. Koliko su god kolege na sceni važne, toliko je važan i dirigent, onaj pravi istinski dirigent koji izvlači emocije kroz glas i muzikalnost prema publici i partneru. Tada se događa umjetnost. Silno sam zahvalna maestru Rizziju na kreaciji moje Violete.

Operu Romeo i Julija prvo ste postavili u Mariboru, a slijedili su Arena di Verona  i slavni Vittorio Grigolo. Možete li ih usporediti?

U mariborskoj operi prvi sam put nastupila i kao Julija. Posrijedi je senzualna, senzibilno i vokalno vrlo zahtjevna uloga za  soprana. Na ljetnom festivalu Arena di Verona, u mom četvrtom nastupu na toj sceni, moj Romeo je bio Vittorio Grigolo, vrhunski interpret, vrhunski partner i ljubavnik, u onim sitnim intimnim scenama koje su bitne za kompletan fluid tog maestralnog djela. Zaista nezaboravno iskustvo, uz veliki uspjeh, ovacije publike i sjajne kritike naslovnih protagonista.

Država Izrael i pustinja Masada novi su stupanj vaše karijere. Tamo upoznajte glasovitog redatelja Giancarla del Monaca i radite na pripremama Carmen i svoje uloge Michaele. Možete li s nama podijeliti dojmove iz te faze?

Veličanstveni pustinjski ambijent, zahtjevan za pjevače jer je dosta suho i sparno, ali sam taj zalazak sunca i početak magije koja se događa pred samu predstavu neopisiv je, velikog maestra Del Monaca upoznala sam kao profesionalnog i genijalnog redatelja, koji me je očarao i zaveo u pustinji Masade i od tada naša ljubav traje.

Kreacija Puccinijeve junakinje Manon Lescaut, i mlada umjetnica u toj velikoj ulozi, koliko je ona snažna u svom izražaju, koliko je vama orkestracija i sama vokalna dionica bila zahtjevna?

Manon je u dramskom tekstu mlada djevojka, ali opernu ulogu dobro pjevaju četrdesetogodišnjakinje vrhunske tehnike, muzikalnosti i spremnosti. Ta vas muzika ponese, gubite se u trenucima silne osjećajnosti i težine vokalne dionice. Riječ je o dosad najtežoj ulozi u mojoj karijeri, a sada, nakon gotovo deset godina, opet bih se upustila u taj osjećaj, biti Manon Lescaut, taj kompleksan lik, rastrgan između moći iskrene ljubavi i moći novca i statusa.

Plače li na sceni Lana Kos ili njezine heroine?

Plače, zašto ne bih plakala, to je svojstveno svakom živom biću, samo neki plaču u realnom svijetu, a ja plačem usto i na sceni. Život vokalnog umjetnika vrlo je zahtjevan, ako previše osjećaja dajete u pjevanju, brzo pregorite i sagorite, ali ja drukčije ne mogu, to sam ja i to je dio mene. Plačem u realnom svijetu, ali i u onom nerealnom! „Živim za ljubav, živim za umjetnost“, da citiram Puccinijevu Toscu.

Kako vam je, nakon dva desetljeća, sada kao iskusnijoj umjetnici, pripremati ulogu u domaćem kazalištu, HNK-u u Zagrebu?

Ovu premijeru moj je tim pripremao dugo, intendantica Dubravka Vrgoč izrazila je želju za suradnjom, a i ja sam se oduševila pozivom da nakon toliko godina pripremam premijeru u svom Zagrebu. Zadovoljstvo je raditi s ansamblom, zborom, orkestrom, kolegama solistima i direktorom opere, maestrom Marcellom Mottadellijem. Uistinu sam zahvalna gospođi Vrgoč na pozivu, a svima na lijepoj suradnji.

Vijenac 651

651 - 14. veljače 2019. | Arhiva

Klikni za povratak