Zaslužni dalmatinski namjesnik

Knjiga Dostojan vojnik Jelačića bana, koju je napisao dr. Marko Trogrlić, povjesničar sa Sveučilišta u Splitu, sadrži autorovu studiju o liku i djelu podmaršala Rodića, njegovu autobiografiju, potom priloge i zemljovide, izvore i literaturu i na kraju kazala osobnih imena i mjesta. Najprije upoznajemo samog glavnog junaka ove zanimljive knjige, vojnika i političara Gabriela Rodića (1812.-1890.) koji se rodio u skromnim obiteljskim prilikama u negdašnjim Ilirskim pokrajinama, odnosno u Vojnoj granici koja je carevima u Beču dala brojne vojnike i časnike. Rodić nije bio „paradni časnik“ kakvi su bili mnogi u vojsci Monarhije koji su dolazili uglavnom iz plemstva po ustaljenoj tradiciji; bio je vojnik od glave do pete: strog prema podređenima, šutljiv i po potrebi oštar na riječima, rekli bismo, kako se danas kaže, pravi terenac.

Izd. Leykam international, Zagreb;
Odsjek za povijest Filozofskoga
fakulteta u Splitu, 2017.

Autobiografiju je Rodić pisao „perom vojnika“, suhoparno, mogli bismo reći, izbjegavajući sve suvišnosti, ali s brojnim vrijednim podacima o karijeri jednog časnika carske vojske. Rodić se dokazao u bitkama na talijanskom tlu koje je pripadalo Austro-Ugarskoj Monarhiji, pa je zbog svojih izvanrednih zasluga bio promaknut u čin podmaršala. Beč je poslije toga poslao Rodića da sredi nerede u Boki kotorskoj koji su izbili zbog Zakona o obrambenoj sili, konkretno o uvođenju vojne obveze, pa premda su stanovnici dubrovačkog i kotorskog okružja bili oslobođeni službovanja u redovitoj vojsci, trebali su služiti samo u domobranstvu, gorštaci iz Krivošija, kako piše Trogrlić, „smatrali su da su uvođenjem domobranstva egzistencijalno ugroženi“, što je bilo istina jer su im time bili spriječeni njihovi odlasci u inozemstvo gdje su zarađivali novac za osnivanje obitelji i stjecanje imetka. Tadašnji dalatinski namjesnik general Johann Wagner nije uspio slomiti ustanak pa je smjenjen. Njega je naslijedio podmaršal Rodić nakon političkih sukobljavanja austrijskih centralista i slavenskih federalista na Carevinskom vijeću kao i između narodnjaka i autonomaša u Dalmaciji. Beč je nešto naučio iz krivošijskoga ustanka pa je na pobunjenički teritorij poslao Rodića da smiri uzavrele strasti, što mu je i uspjelo upozoravajući ustanike „na zajedničko im srpstvo i pravoslavlje“, dok su oni odgovorili „da Cara nisu tražili, nego je traži od njih“. Na kraju je Bokeljima odobreno simbolično služenje u domobranstvu od dva mjeseca i javno nošenje oružja. Poslije ove diplomatske Rodićeve pobjede imenovan je carskim namjesnikom i vojnim zapovjednikom u Zadru, čime je, ističe Trogrlić, „započelo Rodićevo doba“.

Svoj nastup na novoj dužnosti Rodić je lukavo započeo pozivom caru Franji Josipu I. da posjeti Dalmaciju. Pokrajina je geostrategijski postala važna kao susjeda Bosne i Hercegovine, mogućih sukoba Rusije i Turske, te balkanskih planova Rusije, Srbije i Crne Gore. Car je travnju i svibnju 1875. putovao Dalmacijom od Raba do Budve, od Visa do Imotskoga, pa Trogrlić zaključuje: „Bila je to jedinstvena prigoda za očitovanje hrvatskoga karaktera ove najjužnije austrijske pokrajine.“ Domaćim gostima pridružile su se deputacije iz susjedne Hercegovine. Narodnjaci su Cara pozdravili kao Zvonimirova nasljednika, „aktivno podupirući austrijsko uplitanje u Bosni“. Ustanak kršćana 1875. u Bosni i Hercegovini nije mogao ostati bez posljedica u Dalmaciji, pa je Rodić sudjelovao u diplomatskoj aktivnosti ministra vanjskih poslova Gyule Andrassyja usmjerenim prema europskim vladama i Turskoj glede neophodnih reformi u Bosni i Hercegovini, no Mađar se pri tome ljutio na Rodićevu „aneksijsku strast“, (brzo uključenje BiH u austrougarsku zajednicu) uz davanja nekih koncesija Srbiji i Crnoj Gori, što u Beču nije nailazilo na odobravanje. Nakon turskih represalija i bijegova stanovništva iz Hercegovine u Dalmaciju, na Bečkom je kongresu Dvojna Monarhija dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine u čijoj realizaciji je posredno sudjelovao i dalmatinski namjesnik Rodić.

Rodićeve zasluge kao dalmatinskog namjesnika Trogrlić ovako opisuje : „Kao dalmatinski namjesnik Rodić je na unutarnjem dalmatinskom političkom planu pridonio pobjedi narodnjaka nad autonomistima. S time u vezi nije mu nedostajalo znakova narodnjačke zahvalnosti i priznanja. Stajao je u kontaktu i s uglednim domoljubno nastrojenim pojedincima u Banskoj Hrvatskoj. Trpio je odlučno oštricu autonomističkih, napose Bajamontijevih napada koji ga je optuživao da je u ustavnoj državi od pokrajine napravio pašaluk, zemlju bez reda i zakona. No, upravo je za Rodićeva mandata nakon razodkrivenih ekonomskih malverzacija u poslovanju Splitske općine pod načelništvom toga istog Bajamontija te eskalacije izgreda na splitskim ulicama kojih nije bila pošteđena čak i vojska, 31. listopada 1880. – zasigurno ne bez Rodićeva utjecaja – raspušteno splitsko Općinsko vijeće. Time je nedvojbeno utrt put k narodnjačkoj pobjedi u Splitu.“ Pitamo se: zar je to malo ? Ne, to je toliko mnogo da podmaršala Gabrijela Rodića Hrvati nikad ne bi smjeli zaboraviti.