Uspješna groteska

Crnohumorna drama Komšiluk naglavačke, Nine Mitrović, u produkciji Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca, u režiji Dara Harjačeka - premijerno izvedena 8. veljače na pozornici Kazališta Virovitica, u sklopu 15. kazališnog festivala Virkas, a 15. veljače će također premijerno biti izvedena na pozornici Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu – svojim sadržajem rastvara i podastire realitet hrvatske nedavne i sadašnje stvarnosti koja prolazi mimo nas, najčešće bez prihvaćanja da je naša.

Predstava je dobar primjer suradnje
dvaju kazališta / Izvor VIRKAS

Premda sadržajno jest drama tekst u samom kazališnom iskazu potencira komično i apsurd, dakle groteskno. Počinje u trenutku kada građevinski radnik Huklija – obučen kao Djadja Moroz – na krovu nebodera razmišlja; skočiti ili ne skočiti? Bog odlučuje umjesto njega i gurne ga s leđa, pojašnjava Huklija u svojem molnologu/prologu. Dok pada Huklija svjedoči privatnim sukobima i nedaćama stanara nebodera koji je sagradio kat po kat; vidi stanare čiji su životi protekli u samoći, mržnji, bijesu, otuđenosti, pijanstvu, očaju, bolu, bezperspektivnosti – nesretno. I koji na kraju, poput Huklije, skončavaju bacanjem kroz prozor u ponor dubine, postaju “letači” poslije čijih života ostaje tresak tijela na beton ispred nebodera.

Huklija je, kako piše Katarina Pejović, dramaturginja predstave, “radnik udarnik, graditelj tog nebodera i njegova prva žrtva; Huklija kao paradigma svih padova našeg suvremenog društva; Huklija kao simbol propasti radničke klase. I ponajviše, Huklija kao neki postsdocijslistički, tranzicijski Vergilije koji vodi umrle likove ovog komada i nas skupa s njim kroz Čistilište – jer su kroz Pakao već prošli. Njegov je pogled iz druge dimenzije, distanca mu donosi mudrost i ironiju. Gleda svu tu ljudsku tragikomediju, svu tu nakradnu tragediju, postavlja prava pitanja, ne daje odgovore, ali baca svjetlo na ishodišta stranputica kojima su se zaputili stanovnici Komšiluka naglavačke”.

Stanovnici Komšiluka su pripadnici svih društvenih staleža; radnici, kućanice, liječnici, šverceri, branitelji, tatini sinovi – otac gubitnik i sadist, sin frustriran i kastriran očinskim autoritetom, prevaren i napušten muž, podmitljivi i beskrupulozni liječnik, tatin sin koji ne odgovara za počinjeno zlo-nepokretnost djevojke, deložirani branitelj s teškim PTSP-om... Krivci su isključivo  muškarci, dok su žene u funkciji, one su neuspješne partnerice-njegovateljice ili suputnice koje žive u iluziji.

Dramaturginja Pejović piše da su  “žrtve svi, i žene i muškarci” ali i ističe kako je “stupanj egzerciranja slobodne volje različit kod jednih i kod drugih”. Možda, ako se smetne s uma da se u stupnjevanju krivnje zanemare uzroci koji uvjetuju posljedice, koji se međusobno prožimanju i uvjetuju, zbog čega u konačnici njihove žrtve bivaju jednako muškarci i žene. Ali bez obzira na feminističko stupnjevanje krivnje sve je to, zaključuje  dramaturginja Pejović, “krajnja posljedica (zlo)djela, dugotrajnih frustracija, nemoći i bijesa”, zbog čega  s nebodera naglavačke “ispražnjene duše redom padaju u vlastito srce tame, na valu afekta kooji stiže kao tsunami nakon godina i godina, katkad i cijelog života...”.

Najveća vrijednost tog teksta, te crnohumorne drame ili crne komedije, svakako je kompleksno sagledavanje i viviseciranje ljudskih karaktera, koji u svojoj slojevitosti nisu uskraćeni smiješnoga, što komad čini životnim i dugovječnim. Imajući na umu slojevitost, crpeći iz nje razloge predstave redatelj Harjaček je izrežirao dobru predstavu. Mogla je biti i odlična da nije bilo konfuznoga kraja, da je više vodio brigu o naoko nevažnim sitnicama unutar dramaturgije likova te bolje harmonizirao i orkestrirao cjelinu. A pogotovo da je nijansirano u ritmu i dinamici izvedbe izrežirao pojedinačne likove dramskih aktera, to jest da ih je bolje i točnije komponirao kao dramske kulminacije unutar pojedinačnih cjelina, čiji mozaik različitih dramskih sudbina tvori dramsku fresku Komšiluka naglavačke.

Sve u svemu, riječ je o uspjeloj predstavi-groteski, čijoj su uspjelosti osobito pridonijeli glumci virovitičkog i karlovačkog kazališta; Draško Zidar, Mijo Pavelko, Antun Vrbenski, Igor Golub, Peđa Gvozdić, Goran Koši, Goran Vučko, Vanja Gvozdić, Sara Lustig, Nino Pavleković, Blanka Bart i Vlasta Golub. Jednake zasluge pripadaju i skladatelju Damiru Šimunoviću. Sveukupni uspjeh predstava duguje autorici teksta, nadarenoj Nini Mitrović, koja je često incident unutar autističnog hrvatskog kazališta jer se, za razliku od mnogih razvikanih naših i stranih dramatičara, bavi našim Sada i Ovdje. Koja svoje komade piše bez površnog politikantstva i bez straha da se kome ne zamjeri. Uza sve predstava je i dobar primjer suradnje dvaju kazališta, kakvu bi ubuduće mogla prakticirati većina hrvatskih kazališta.