U znaku parodije

U Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu premijerno je 9. veljače prikazana Legenda o svetom Muhli hrvatskog autora Mate Matišića nastala davne 1988. pa iznenađuje taj repertoarni potez: Matišić je napisao niz slojevitijih i boljih dramskih tekstova. Prije tri godine na Kaptolu je prikazan i Matišićev dramski prvijenac iz 1985, komedija Bljesak zlatnog zuba, također smješten u autorov rodni kraj, u Imotsku krajinu, ali s temom povratka gastarbajtera, također s redateljem Zoranom Mužićem. I ovaj je put jezični savjetnik Damir Lončar, iznova nositelj jedne od glavnih uloga, i ponovno uspjevši u obome: glumci su izvrsno svladali imotski govor, uz tek neznatna odstupanja pri kraju predstave, a Lončar kao Bogoslav, križarski ratnik, ostvaruje veliku glumačku energiju.

Legenda o svetom Muhli neobičan je spoj silnica srednjovjekovne književnosti. Tada mlad Matišić tematizira erotski zanos, spaja strukturu legende s Boccacciovom novelistikom stvarajući sintezu farse, groteske, satire i parodije uskovitlanu ludom naivnošću, neobičnim spojevima muško-ženskih, žensko-ženskih i muško-muških odnosa, kojih nije pošteđen ni svećenički ni sloj časnih sestara.

Kao što je Boccacciov Decameron iz 14. stoljeća, u suprotnosti s Danteovom Božanskom komedijom, nazivan „ljudskom komedijom“, Matišićevu bismo dramu o ljudima koji traže biblijsku i religijsku podlogu i svečev lik za zaštitnika i patrona svoga mjesta mogli nazvati rugalačkom maštarijom s nizom zapleta, raspleta, događanja i slika, od zemlje do neba.

Publika je dobro prihvatila ovaj čudan repertoarni potez / Snimila Ines  Novković

Il Decameron, „knjiga deset dana“, sa stotinu novela, uokvirena je realističnim opisom kuge u Firenci 1348, a za Komedijinu predstavu promijenjen je okvir Matišićeve drame: događa se nakon Domovinskoga rata, kad hrvatski vojnici dolaze u svoj imotski kraj, tražeći da ih spasi vjerovanje u nepostojećega svetoga Muhlu. U Boccaccia se u opustjelu gradu, u crkvi Santa Maria Novella, sastaju mladići i djevojke pripovijedajući vesele i tužne zgode, a u novoj je premijeri dokolica prikazana kao boćanje na početku i kraju, kao nagovještaj igrivosti, ali i rata i tjelesnih atribucija.

Fokusirani se i dobro trenirani glumci poigravaju, predvođeni Jasnom Palić-Picukarić kao Amalijom, uz pomoć disciplinirana „trenera“, redatelja erudita Zorana Mužića, klasikom i stvarnošću, uz ironizaciju (pred)renesansnih odnosa, hedonizma i makijavelizma.

Scenograf Darko Bakliža u suradnji s redateljem dobro se dovinuo parodiji dramskoga i scenskog izraza, scenografiju u središtu koje je teatrin za ljubavne jade i seksualne aktivnosti oblikujući u dosluhu sa srednjovjekovnim mansionima i humanističkim kazališnim kabinama, kazalištem na kolima, zastorima koji omeđuju prostor kuće, zasnivajući se možda i na ilustracijama Boccaccia iz mletačkog izdanja drvoreza iz 1492. Dijelovi stupova koji se premještaju po prednjem dijelu scene u segmentima kao svojevrsna referencija na antiku i renesansu, ali nudeći i postmodernistički spoj nespojivoga, primitivizacije statusa čovjeka i mjesta disfunkcionalno su funkcionalni u odnosu na daske „koje život znače“ kao na mostove prema nebu, uz simbolične bačve i konop. Prividna jednostavnost scene i prostornih odnosa odzrcaljuje alegoriju društvenoga tkanja i ljudskih međuodnosa pretvarajući se u drukčije odčitavanje predstave u predstavi, priče o aktualnom i nekadašnjem društvu, uz stalnu ironizaciju tradicionalnih vrijednosti, od braka do crkve.

U neobičnu mirakulu pomaknute svijesti javljaju se jednako začudno i svakodnevno neki likovi iz Boccacciove novelistike: trudan muškarac (dojmljiv Ivica Zadro kao Ferdinand Krvopija), časna sestra lezbijka (Anastazija je ludična Dubravka Ostojić), muž kao časna sestra (svenazočan Damir Lončar), oživljeni mrtvaci, svećenik preljubnik s oznakom Gabrijela (dobra preobrazba Filipa Juričića kao fratra Muhle), „žena koja bezgrešno začne“ (Lucija Krvopija – šarmantna Ana Magud), fratar Anđelko (uvijek dobar Davor Svedružić), gvardijan Plamenko (točan Vinko Kraljević), Kazimir Krvopija i Mutimir Krvopija (uigrani Igor Mešin i Goran Malus), Evica (decentna Vanda Winter), Tvrtko Trpimirović (dobra uloga Ivana Maguda), crkvenjak Lovro (komičan Saša Buneta).

Izmišljanje sv. Muhle pokretač je radnje jednako čudesan, čudnovat i čudovišan: uzrok je poticaj da „netko odozgo“ lobira za muhlaste sumještane i da im omogući bogaćenje. Uronjenost u naizgled zaostao prostor i naivnost, glupost i slijepo vjerovanje ukazuje se kao svijest varalica koji se ne prepoznaju jer su „stalno ovdje, među nama“.

Kao sinteza pomaknutosti cijeloga teksta i predstave, uz srednjovjekovno-suvremene dobre kostime Sare Lovrić Caparin i dojmljivu (gange) glazbu Mate Matišića, pojavljuje se glumac Tomislav Martić kao Gospodin, u suzama, na kraju predstave.

Koliko se god činilo da je Komedijin repertoarni potez čudnovat, publika je dobro primila predstavu.