Skreće li Europa udesno?

„Što bi to uopće bilo desno skretanje Europe i obuhvaća li ono i ekonomska pitanja ili je ograničeno na ljudska prava i odnos prema Bruxellesu? Je li rast pojedinih lijevih opcija poput Zelenih u Njemačkoj znak da ljevica ima odgovor na jačanje desnih opcija? Dolazi li samo do zamjene starih desnih i lijevih stranaka novima i hoće li protestne opcije ipak omekšati određena stajališta kad zauzmu mjesto starog mainstreama?“

Snimila Jasna KOVAČEVIĆ

Na pitanja iz najave Tribine Trećeg programa Hrvatskoga radija Skreće li Europa udesno? promišljali su i odgovarali 31. siječnja u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu pravnik, politolog i pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske Jure Vujić, novinarka, publicistica i autorica dokumentarnih filmova Višnja Starešina, zatim nekadašnji saborski zastupnik, ministar i veleposlanik, danas predavač, kolumnist i publicist Božo Kovačević te docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Višeslav Raos, uz moderatora Matu Mijića.

U godini izbora za Europski parlament veći dio dvosatne tribine bio je posvećen fenomenu populizma, odnosno sličnostima i različitostima lijevoga i desnoga populizma. Jure Vujić ustvrdio je da populizam nije ideološki homogena konstrukcija, već je riječ o širokom sloju političkih težnji koje idu od ljevice do desnice. „Nije ni čudno da su poneke stranke i pokreti koje danas nazivamo desnim ujedno i nacionalpopulistički nastrojeni, primjerice Nacionalna fronta Marine Le Pen, Vlaams Blok u Belgiji, ÖVP (Austrijska narodna stranka, op. a.), imaju desničarsku tradiciju, uvijek su promicali antiliberalni, antiljevičarski pristup u društvenom uređenju. Danas su uhvatili kolosijek populističke metodologije, jer je u pravom smislu riječi populizam metoda koja antagonizira otuđen i osiromašen narod protiv korumpiranih, globalističkih elita. Sve te stranke mogu biti desne provenijencije, ali ne nužno“, ustvrdio je Vujić. Naveo je da će svi populistički pokreti i stranke ići na svibanjske izbore za Europski parlament imajući na umu da žele taj sustav ne samo umjereno reformirati, već u potpunosti promijeniti, uspostavljajući neposrednu demokraciju stavljajući naglasak na kritiku i krizu parlamentarne demokracije koja ne zastupa interese naroda već oligarhije.

Analizirajući favoriziranje neposredne demokracije u odnosu na parlamentarnu demokraciju Višeslav Raos usporedio je referendumske inicijative i europske izbore. „U izborima za Europski parlament često glasamo kako bismo poslali poruku nacionalnim vladama, a ne europskim temama. Zato se događa da su pojedine stranke uspješnije na europskoj razini, iako na nacionalnoj dovode u pitanje same te europske institucije“, napomenuo je Raos, uz naznaku razlikovanja „lijevog populizma“ unutar EU koji želi Uniju koristiti kao nadnacionalni alat kako bi nadrastao kapitalizam. Smatra teško ostvarivom ideju univerzalne minimalne plaće, jer ona ne može biti jednako vrijedna u Berlinu, Münchenu, Cluju ili Metkoviću.

Jači državotvorni
osjećaj u Istočnoj Europi

Višnja Starešina usporedila je današnje stanje u Europi s promjenama iz 1989. i 1990, kada se osim pada Berlinskoga zida raspadao i hladnoratovski sustav. Tako je i danas, primijetila je, vidljivo da se i u Europi raspada globalistički poredak koji je izgrađen na razvalinama hladnoratovskoga poretka. Prisjetila se i dvostruke zarobljenosti Hrvatske u onom vremenu – od strane komunističkoga sustava koji se rušio svagdje u Europi, kao i jugoslavenskoga državnoga okvira s velikosrpskim projektom u zamahu. Prema Višnji Starešini, tu je dio odgovora zašto i danas kaskamo za Europom.

Na pitanje hoće li val promjena u Europi zaobići Hrvatsku ili stići s odgodom Božo Kovačević ocijenio je „desni populizam“ razvijenim oblikom političkoga ponašanja, u kojemu Hrvatska ne kaska za europskim trendovima. Glede demokratskih promjena dodao je da su i tada bila važna stajališta „velikih igrača“ glede Hrvatske. Nakon Helsinške povelje 1975. mnogi su disidenti podržavani u europskim zemljama, ali ne i u Jugoslaviji, čemu je najbolji primjer Vlado Gotovac, podsjetio je Kovačević. „Sve što je bilo štetno za Istok, Zapad je smatrao korisnim. Titovo disidentsko ponašanje, smatralo se na Zapadu, sprečava domino-efekt, i zbog toga jugoslavenski režim nije bio izložen takvim pritiscima kakvima su bili izloženi potpuno nelegitimni režimi.

Novinarka Starešina nije se složila s tvrdnjom da je jugoslavenski režim bio disidentski, označila ga je kao svojevrsni detant koji se prikazivao i kao savezništvo. U vrijeme promjene sustava veliki igrači nisu bili fokusirani na Jugoslaviju, već na Sovjetski Savez, koji je raspolagao nuklearnim naoružanjem. Činjenica je da je Jugoslavija ostala izvan interesa velikih iz dva razloga – zapadne sile stvorile su je nakon završetka Prvoga svjetskog rata, i njima nije bio prioritet rušenje versailleskoga poretka, napomenula je. Dodala je da su za zbivanja izvan scene bili važni memoari Jacquesa Attalija. Naznačila je da se današnje države Srednje i Istočne Europe, koje imaju jači državotvorni osjećaj, sa svojim političkim habitusom uklapaju u ono što „trendseter“ (Sjedinjene Države) želi, vraćati upravljanje državom državi. Sa stajališta današnje ljevice to se može smatrati desnim skretanjem, ustvrdila je.

Docent Raos dodao je da populisti, bilo lijevi ili desni, zagovaraju referendumsku demokraciju, često govoreći o direktnoj demokraciji, „no jednom kada dobiju vlast često zaborave na to“. Populisti se hrane na nepovjerenju građana u svoje izabrane političke predstavnike i u institucije, odnosno u samu demokratsku proceduru, naznačio je. Generalno je problem, smatra Raos, kada se operira pojmom naroda, jer se zaobilazi priča o individualnim i građanskim ljudskim pravima, i ljudi se svode na amorfnu masu, pa više nije jasno je li narod etnos ili demos.

Zamjena etiketa

Komentirajući tvrdnju da srednja Europa, odnosno europski Istok, više osjeća državni okvir nego zapadna Europa politolog Vujić rekao je da te zemlje doživljavaju „proljeće naroda“, ono što su stare europske zemlje doživljavale od 1848. nadalje. „Nije ni čudno da te države žele kušati slobodu i državotvornost. Neki će to nazvati regresivnim desnim populizmom, drugi domoljubnim progresizmom, ovisi kako se percipira fenomenologija nacionalnoga“, naznačio je Vujić. Podsjetio je da se sedamdesetih godina prošloga stoljeća dogodila duboka društveno-ekonomska kriza nakon dva sukcesivna naftna šoka, što je dovelo Europu u recesiju, a poslije se u osamdesetim godinama pojavio ultraliberalizam s tečerizmom i reganizmom. Zanimljivo je da se lijeve i desne dominantne vlade tog vremena ne razlikuju – „jedni i drugi provode monetaristički ključ, delokalizacije, ultraliberalizacije i deregulacije. Došli smo osamdesetih godina do demontaže socijalnih stečevina i prava koja populisti pokušavaju retematizirati i problematizirati“, ukazao je pročelnik Odjela za politologiju MH.

Ukazao je na euroskepticizam, odnosno nizozemsko i francusko odbacivanje ugovora o Ustavu Europe iz 2005. Vlade su ga anulirale i ratificirale u nacionalnim parlamentima. „Stvorilo je to osjećaj iznevjere i prezira prema vlastitom narodu. Nije to izolirana epizoda o nepoštivanju referendumske i narodne prakse i narodne volje“, rekao je Vujić i podsjetio da je atenska republika utemeljena upravo na narodnoj volji. U Južnoj Americi Argentincu, Kolumbijcu ili u Venezueli to zvuči vrlo pozitivno, jer je važan i kulturološki okvir. „Detektiram proces sustavne demonizacije pod krinkom lijevoliberalnoga političkoga diskursa kojim je, semantičkim klizanjem, etiketa fašista zamijenjena onom populista. Danas nije u modi biti fašist kao bad guy, nego je zapravo jako u modi biti etiketiran kao populist, iako tvrdnja ne počiva ni na kakvu realitetu“, naglasio je Vujić.

Publicist Kovačević dijelom se složio da je populizam izraz nepovjerenja prema institucijama i političkim elitama, za koje nezadovoljni birači smatraju da na neodgovarajući način zastupaju njihove interese, te da može biti i lijevi i desni, ali Europom prevladava desni populizam, koji zbog migrantske krize ponegdje ima ksenofobnih elemenata, ali i antisemitskih. „Ne mislim da je antisemitizam nužna sastavnica svake desne politike, ali ako pogledamo europsku povijest, vidjet ćemo da je najčešće bilo tako“, ponovio je Kovačević te naznačio da je populizam kao generalnog protivnika definirao globalistički neoliberalizam kojemu se suprotstavljaju i lijevi i desni.

Prema mišljenju novinarke Višnje Starešine, američki predsjednik Trump ozbiljno je poljuljao osnove globalističkoga sustava, dok je francuski predsjednik Macron upravo kao najveći prozivatelj populista i sam došao na vlast klasičnim populističkim pokretom. Smatra da je preciznije govoriti o antiestablišment-pokretima, a populistički pokreti pritom su samo jedno od sredstava, sa svojom pojednostavnjenom slikom svijeta i države. „Ni posthladnoratovsku Europu nisu gradili oni koji su rušili Berlinski zid“, dodala je. Glede hrvatskoga nacionalnog okvira, navela je da izgradnja umjetnih identiteta nigdje nije uspijevala. „Potrebno je to da ne ostanemo nekoliko koraka izvan procesa u Europi i svijetu, jer EU je primjer naddržavne, postmoderne strukture koja će nužno pretrpjeti promjene. Nije pitanje želimo li to, to se već odvija bez obzira na naše želje. Pitanje je na koji način mi tu možemo bolje pozicionirati Hrvatsku da od tih promjena nešto dobije“, zaključila je novinarka.

Nadovezao se politolog Vujić tvrdnjom da većina populističkih pokreta nije protiv Europe, već protiv tehnokratski federalizirane Europe. Populisti su i veći europejci, ali u smislu da se buduća europska konstrukcija i Unija pretvori iz baze u savez nacionalnih i suverenih država. „Nastao je jaz deficita povjerenja u procesu oligarhizacije politike na razini Bruxellesa i nacionalnih oligarhijskih, političkih, gospodarskih klasa i sama naroda. Tu je došlo do plodnoga tla za artikuliranje alternativnoga europskoga projekta“, kazao je Vujić ističući primjer Salvinijeva i Orbanova procesa „antimigracijske koalicije“ kako bi se pariralo liberalnom, tržišnom pristupu migrantskom fenomenu, čiji su nositelji Francuska i Njemačka, što je i dovelo do uličnoga pokreta „žutih prsluka“.

Razgovaralo se u drugom dijelu tribine i o perspektivama Ujedinjenoga Kraljevstva nakon Brexita (prije nezamislivoj mogućnosti da vanjska politika i obrana EU budu bez Velike Britanije, rekla je Višnja Starešina), talijanskoj recesiji, krizi eura i izazovima njegova uvođenja u Hrvatsku. Govorilo se o identitetu, kršćanskom i civilizacijskom nasljeđu Europe, tematizirane su posljedice američkih intervencija u Brazilu i Venezueli, pozicioniranje EU-a između SAD-a, Rusije i Kine (s naglaskom na energetiku), kao i birokratizacija, demografski i gospodarski deficiti te vanjskopolitička pitanja, uz zamišljeni postizborni izgled Europskoga parlamenta.