Produženi odjek pjesme

Poznato je da se prevoditelj rijetko apostrofira, kad je riječ o prevođenju stranih pisaca na hrvatski jezik. Kao da se to podrazumijeva. Tako ispada da je prevodilački trud zanemaren, da se ignorira kao da je prevedena knjiga nastala sama po sebi. Ne valorizira se adekvatno činjenica da prevoditelj osim vrijednog literarnog iskustva i kreira odabrano djelo, postajući tako sustvarateljem. Naime, prevođenje je ponovno stvaranje. To je samosvojno kreativno bivstvovanje jezika na koji se prevodi. Simbolika i igra riječi u talijanskom jeziku traduttore-traditore (prevoditelj-izdajnik), dovoljno govori o ozbiljnosti i kompleksnosti tog čina.

Izd. Shura Publikacije, Opatija, 2017.

Prevoditeljica i pjesnikinja Darija Žilić odabrala je prema osobnom nagnuću i književnom iskustvu četrdesetak pjesama poznatoga turskog pjesnika, prevoditelja i urednika Tozana Alkana (1963).Treba malo izaći iz svojeg hatara da se upozna, makar i preko pjesama, kako diše, živi i umire neki drukčiji svijet. Književna kritičarka i pjesnikinja Irena Matijašević naglasila je u svom predgovoru (Znanje o životu i smrti) knjizi da je Alkan „melankoličan romantik, kojemu je poezija ozbiljan i posvećen govor“. Doista, kad pročitamo odabrane pjesme, doći ćemo do spoznaje da se malo što u ovom svijetu promijenilo. Da je ljubav – ljubav, smrt – smrt, a između toga odvija se ono što zovemo – životom. Tako je i Alkan stvorio poetiku vlastite egzistencije, u kojoj se suočava s već univerzalnom sumnjom o smislu života: „pomalo slomljen, pomalo ruševan, sav pomalo“ (Fini dodir spokoja); „Ali moja vlastita smrt će me jednog dana sabrati“ (Vrijeme i maska).

Pjesnike treba čitati imaginativno. Suprotstaviti vlastitu fantaziju pjesnikovoj, koja se očituje kao poetika suptilnih dodira, kao poziv na suptilnost u stanovitim trenucima „neživota“: „narušene veze svih vremena/ tu je trag izdaje/ kao u sumraku, sjena snova“ (Ptičje proročanstvo). Ljubav, pripadnost zavičaju i tjeskoba smrti osnovni su pokretači pjesnikovih imaginacija. Ljubav je obasjana tamnim nijansama, jer „nedostatak ljubavi je rana“, „jer svaki dodir ostavlja trag“, a ljubav je „kao plutajući rudnik“. Simbolika tih tjeskobnih asocijacija dovodi nas u kušnju da se osamimo. Tako pjesnik individualizira svoju osamljenost, koja mu pomaže da se „skupi“ u nekom „ozračju budućnosti“ usprkos „praznini kozmičkog vremena“. Ipak, ta je samoća „nestalna“, jer „taj nered koji zovemo život“ probija auru samoće, a „ljubav ima pukotine“ i živi „negdje između dolazaka, u malom zaboravu“.

Doista, čitamo pjesnika koji je u svojoj osami gotovo bespomoćan, jer turobno, sjetno raspoloženje ne priziva život, niti ga namjerno dramatizira: „Svatko nosi oko sebe svoje usko zapešće / kao usporeni sat / prekriven i crn, duša i tijelo i sol…“ (Stih nešto u praznini). I tako pjesnik, čovjek „nepromišljenih“ čina, „pamteći nešto zaboravlja drugo“, vodeći „ljubav s uspomenama“ promiče svoj poetski izričaj i produžuje odjek pjesme. A to je ono najvažnije u individualiziranom i suptilnom odnosu pjesnik – čitatelj.