Predstava u stanu, za pamćenje

Foto arhiva Četveroruke

U

 Klaićevoj ulici 72 a u Zagrebu dogodilo se kazalište. U visokim kućnim brojevima danas pomalo zapuštena ulica koja čeka stari sjaj jedna je od inspirativnih točaka nove predstave Ni prijatelj ni brat Umjetničke organizacije Četveroruka, redateljice Marine Petković Liker, dramaturginje Maje Sviben i izvođačica Lade Bonacci i Aleksandre Naumov, koja govori i o jednoj drugoj ulici, onoj u u Slavoniji, o obitelji u susjedstvu nekad punima ljudi i života, što danas postoje samo relikvijarno, kao prostor sjećanja.

Takav prostor ova predstava, od premijere 9. studenoga do danas, nudi u nekoliko segmenata: kao pismo koje čita glumica Aleksandra Naumov, iz kojega u fragmentima  doznajemo da je iz bivše slavonske kuće donesen samo zidni sat koji sad visi na zidu; kao  videozapis koji dokumentaristički govori o životu bivše stanarke ulice: projekcijom lica u profilu i poluprofilu na zidovima omalena stana, djelomice zastrta sjenom sata, neravninama; programirano malobrojna publika svjedoči da u minimalnim uvjetima može nastati velika kazališna predstava s paletom raznovrsnih emocija.

Drugi je poticaj predstave u nastajanju, kako je naziva autorica i redateljica Petković Liker, kuća, tj. stan koji se obnavlja i koji će postati bivši u realnome i u kazališnome životu. Nas točno desetero gledatelja zvoni na vanjska vrata, dočekuje nas redateljica, uvodi u dvorište pa u prizemni stan sa sjedalicama za glumce i publiku, uz napomenu da se možemo kretati, čak i napustiti prostor i predstavu. Glumica Aleksandra Naumov sjedi na dvosjedu u kućnoj odjeći, tužna je, plače, raspoređuje staklenke: organizira svoj minimalistički uređen mikroprostor. Glumica je Lada Bonacci za kuhinjskim stolom: ozbiljno raspoređuje igraće karte kao da slaže svoju sudbinu i anticipira događanja. Odijeljene su pregradom, ali se vide, ne gledajući se uglavnom; komunikacija je teška, problemi su opipljivi, na publiku prenose frustracije i tjeskobu.

Prizorište je predstave jedinstven prostor, iz kuhinjskoga se dijela izlazi na balkon, u ulazu je zrcalo koje glumica u trenutku presvlačenja zastre zavjesom; i prozor je zastrt, ali kroz njega glumica viri u vanjski prostor, a druga glumica baca ostatke hrane koju ne može pojesti jer je podsjeća na prisile iz djetinjstva. Jedna glumica izlazi kroz vrata stana i vraća se, a na kraju obje izlaze i ostavljaju publiku samu u svome prostoru, do pljeska.

Postoji i prostor toaleta i kupaonice, iz kojega se čuju zvukovi, i prostor nevidljive sobe. Na gotovo ispražnjene zidne police dodaju se staklenke, svjetlucava lampa i sl. Na dvosjedu je vrećica s natpisom Nama s najlonskim čarapama koje glumica omata oko vrata želeći se zaštititi ili prožeti njihovim životima, poslije ih kidajući i bacajući kroz vrata, kao sjećanja koja više ne želi.

Namještanje i fokusiranje manjih i većih svjetiljki bitan su dio predstave. Dramaturgija svjetla daje prostoru uvijek novu dimenziju vidljivosti, začudnosti, pokazivosti. Lampe nalikuju kazališnim reflektorima, ali i svjetlima kojima se razotkriva intima, razgolićuje osobnost, ili se pokazuju lice i tijelo na kazališnoj i modnoj pozornici. Ne zna se čime se dvije osobe bave, kako su povezane i zašto stalno zvoni telefon na koji ne odgovaraju. Prostor se strukturira i kao filmski set s laptopom, projektorom, zvukovima vidljivo reproduciranima; gledatelji su i sukreatori, glumice ponekad  i komuniciraju s publikom.

Priprema jela, kuhanje, pečenje kobasica događa se u realnome vremenu i prostoru. U takvu je kronotopu i komunikacija s vanjskim svijetom, potencirana i slušnim zapisima, bacanje čarapa, hrane, izlazak iz stana i dokumentarističkoga a teatarskoga prostora.

Glumice dekama skrivaju ili otkrivaju predmete-rekvizite. Minimalnim kostimskim promjenama dobivaju se velike glumačke i preobrazbe emocija, odnosa, identiteta: plač i suze na početku, bijes, ravnodušnost, agresija, ljutnja, gatanje kartama, bez vedroga trenutka.

Prostor se rastvara i u visinu ljestvama u kuhinji i u sobi. U svakom trenutku otkriva se novi prizorišno-strukturni detalj. Redateljski, scenografski i glazbeno predstava je građena suptilno, i u odnosu prema glumicama i gledateljima, naoko ležerno, a promišljeno i mudro u stanu koji gubi konture udobnosti uspostavlja se prostor teatra novih ideja.

Kazališna i ljudska priča u nastajanju, o obiteljsko-susjedskoj zajednici koja se raspada, možda nestaje, a možda se skuplja jedna je od epizoda novoga ciklusa Marine Petković Liker i Četveroruke, Strukture razgovaranja. Osjećamo lampice, adventske boje i mirise, i tugu boli i trpnje, život suosjećanja, suigranja uzvitlanih emocija i virtuozne glume. Ni prijatelj ni brat. Duboka i bolna mala a velika predstava sa sjajnom i žestokom Aleksandrom Naumov eruptivne unutarnje energije i suzdržanom, discipliniranom i jednako sjajnom Ladom Bonacci, izvrsno režirana.