Početak modernog Japana

Godine 1852. rodilo se u staroj carskoj palači u Kyotu muško dijete koje su nazvali Mutsuhito. Bio je jedini preživjeli od šestero djece koje je imao njegov otac, car Kômei. Dječak Mutsuhito ući će u povijest kao car Meiji, čija će duga vladavina obilježiti gotovo čitav svijet. Carevo osobno ime postalo je i naziv za epohu japanske povijesti, razdoblje Meiji, čija se sto pedeseta obljetnica slavila 2018.

Mutsuhito, budući car Meiji, rodio se u vrijeme dok je Japan još bio zaseban zatvoreni svijet. Ali ne zadugo! Već 1853. prema japanskom arhipelagu zaplovile su kurofune, crne lađe američkoga komodora Matthewa C. Perryja, zacrtavajući put novim trgovačkim odnosima. Iduće godine sporazumom u Kanagawi okončana je sakoku, japanska politika izolacije, koja je bila na snazi više od dva stoljeća, a prvi diplomatski odnosi sa Zapadom uspostavljeni su 1858. Osim vanjskih pritisaka sila Zapada, Japan je istodobno proživljavao snažna unutarnja previranja, koja su dovela do bakufu, definitivne obustave vojne uprave koju je provodio šogunat Tokugawa, te do Restauracije Meiji, kada je 1868. vlast preuzeo car.

Razdoblje Meiji obilježile su korjenite državne i društvene reforme, od kojih su mnoge provedene po uzoru na zemlje Zapada. Preuzevši vlast u svoje ruke, car je ukinuo feudalni sustav kao i ustanovu šogunata. Grad Edo proglasio je glavnim gradom, koji od tada nosi ime Tokyo – „Istočna prijestolnica“. Nova raspodjela zemlje, kao i novo društveno uređenje, ubrzali su gospodarski razvoj Japana, čemu je znatno pridonijela i industrijska revolucija započeta sedamdesetih godina. Bolju povezanost omogućila je izgradnja novih prometnica, osobito željeznice. Prva je pruga otvorena 1872. i povezala Tokyo s Yokohamom. Japanski gradovi mijenjali su izgled nevjerojatnom brzinom te postajali sve sličniji gradovima Zapada. Tomu je pogotovo pridonijela izgradnja nove arhitekture jakih metalnih konstrukcija, uvođenje plinske rasvjete i telegrafa, a zatim električne struje. Zapad je ušao u sve pore života, čak i do promjene frizura i načina odijevanja. Velik broj mladih ljudi odlazio je na školovanje u Europu i Ameriku da bi se usavršili u znanosti, umjetnosti i tehnici. Istovremeno se u zemlji budila nacionalna svijest pod tada uvedenom državnom zastavom. Strelovitim razvojem ekonomije kao i preustrojem vojske Japan je postao svjetska vojna sila i stao uz bok silama Zapada, ubrzo se uključivši u imperijalnu podjelu svijeta. Takva politika bila je odgovor suvremenim zbivanjima, opasnosti koju su značile velike zapadnjačke nacije u jeku kolonijalnog širenja. I upravo su one, kao stalno prisutna prijetnja, ubrzale tok događaja u režimu Meiji: jačanje carske vlasti, a od 1899. i uspostavu moderne monarhije, koja je sramežljivo postajala parlamentarna.

Sto pedesetu obljetnicu razdoblja obilježio je francuski Nacionalni muzej azijske umjetnosti Guimet u Parizu izložbom Meiji – sjaj carskog Japana (1868–1912). Muzej Guimet, koji posjeduje jednu od najvećih kolekcija azijske umjetnosti na svijetu te je centar za istraživanje azijskih civilizacija u srcu Europe, upravo je idealno mjesto da se u njemu priredi izložba koja je ljepotom, opsegom i značenjem bila događaj sezone, ono po čemu ćemo pamtiti kraj 2018. i ulazak u novu godinu. Prvi put u povijesti umjetnost razdoblja Meiji bila je predstavljena upravo u Parizu, što održavanju izložbe u muzeju Guimet daje posebnu draž.

Različite umjetničke tehnike

Pariška izložba omogućila je da se kulturnoj javnosti pokaže veliko bogatstvo europskih i privatnih zbirki. Tako su uz izloške iz Guimeta bila izložena djela i iz drugih pariških muzeja poput velike metalne mirisnice sa zmajem, koja je inače dio stalnog postava još jednoga pariškog muzeja posvećena azijskoj umjetnosti, muzeja Cernuschi. Na izložbi su našla svoje mjesto i djela primijenjenih umjetnosti koja je za ovu priliku posudio pariški Musée des Arts Décoratifs. Neke od eksponata ustupili su British Museum te Victoria & Albert Museum iz Londona, dok su neki stigli iz Japana. No pravo bogatstvo izložbe činio je izbor djela iz privatne kolekcije Khalili iz Londona. Kolekciju Khalili osnovao je profesor Nasser D. Khalili, koja je danas najveća svjetska zbirka dekorativne umjetnosti iz razdoblja Meiji te obuhvaća više od 1600 predmeta od kovine, emajla, laka i keramike, usporediva samo s onom koju posjeduje japanska carska obitelj.

Cilj pariške izložbe bio je da s odmakom od nekoliko desetljeća prikaže različite aspekte toga japanskog povijesnog razdoblja stavljajući poseban naglasak na njegovu umjetničku produkciju. Izložbom su obuhvaćena djela različitih umjetničkih tehnika, od visoke umjetnosti do umjetničkog obrta.

Izložba je podijeljena u tri cjeline. Započinje kraćim povijesnim pregledom razdoblja Meiji upotpunjena grafikama i slikama ponajprije od povijesnog značaja. U uvodnom dijelu izložene su i neke od prvih fotografija snimljenih u japanskom arhipelagu. I one su bile jedan od zapadnjačkih noviteta koji je ubrzo prihvaćen na japanskom tlu.

U drugom i najvećem dijelu izložbe prikazana je sva raskoš razdoblja Meiji. Izložena djela pripovijedaju kompleksnu priču o umjetnosti i umjetničkoj djelatnosti toga vremena. Umjetnička produkcija epohe neraskidivo je povezana sa suvremenim zbivanjima, a od presudne važnosti bila je recepcija japanskog stvaralaštva u zapadnim zemljama. Nakon što je pedesetih godina Japan otvorio vrata strancima, došlo je do relativno neometana cirkuliranja umjetničkih djela i utjecaja između zapadnog svijeta i te dalekoistočne zemlje. K tomu, obostrani utjecaji izazvali su dubinske promjene i na jednoj i na drugoj strani svijeta drastično mijenjajući dotadašnje tokove umjetničkog stvaralaštva.

Samo godinu prije uspostave razdoblja Meiji Japan je prvi put sudjelovao na Svjetskoj izložbi, bilo je to 1867. u Parizu. Lak, keramika, sablje, tekstil i više od pet tisuća grafika samo su neka od djela kojima se Japan predstavio Zapadu. Izložba, koju je posjetilo više od devet milijuna ljudi, požnjela je izvanredan uspjeh kao i svi japanski eksponati. Bio je to trenutak u kojem je rođena zapadnjačka zaljubljenost u japansko. Među posjetiteljima Svjetske izložbe našao se i Philippe Burty (1830–1890), kolekcionar i likovni kritičar te veliki zaljubljenik u Japan, prvi koji je skrojio pojam japanizam.

Sudjelovanje na svjetskim izložbama

Japanske su vlasti od tada koristile velike svjetske izložbe u promidžbene svrhe zemlje. Slala su se ponajprije djela velikih dimenzija, kao i ona izrađena s mnogo tehničke virtuoznosti. Nova vlada razdoblja Meiji financijski je poduprla promidžbu Japana na svjetskim izložbama koje su uslijedile nakon one prve pariške. Tako je uslijedilo sudjelovanje na Svjetskoj izložbi u Beču 1873, zatim opet u Parizu 1878, 1889. i 1900. te u Chicagu 1893. Bio je to, između ostalog, i veliki komercijalni uspjeh japanske primijenjene umjetnosti u okviru nacionalne ekonomije, o čemu najbolje svjedoči podatak da je od kraja sedamdesetih pa sve do početka devedesetih godina 19. stoljeća prodaja te vrste artefakta obuhvaćala desetinu ukupnog nacionalnog izvoza. Ohrabreni vladinom potporom i carskim pokroviteljstvom, umjetnici razdoblja Meiji postajali su sve smioniji u izradi svojih djela. Crpeći inspiraciju iz ranijih razdoblja, usavršavali su svoja znanja i tehnologiju te stvarali djela iznimne ljepote koja su dosezala nove oblike perfekcije. Stoga nije pogrešno reći da se određeni oblik japanizma javio u samu Japanu, i to zahvaljujući kolosalnom uspjehu na zapadnoj sceni.

Izložba u muzeju Guimet dala je uvid upravo u svu kompleksnost umjetnosti razdoblja Meiji. A među brojnim izlošcima našli su se i oni posebno rađeni za izlaganja na Svjetskim izložbama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Neki od izložaka iz kolekcije Khalili nose simbol kikumona (krizanteme) – znak da ih je car naručio za dar stranim dostojanstvenicima. Osim djela primijenjene umjetnosti, pariška izložba omogućila je da se upoznaju i neka od najvećih imena japanske umjetnosti općenito, poput slikarskih djela osebujnoga Kawanabe Kyosaia (1831–1889).

Treći i završni dio izložbe suprotstavio je djela japanskih umjetnika onodobnim europskim stvaraocima koji su rabeći tehniku, motive i oblike, pokušali proizvesti „japanska“ djela. U tome dijelu izložbe legende su bile postavljene dalje od eksponata, ostavljajući mogućnost publici da sama procijeni ili pogodi provenijenciju artefakta. Japansko ili ne? Ta simpatična i ludička komponenta izložbe poslužila je da se još jednom zamislimo nad svom kompleksnošću onodobnoga stvaralaštva.

Tik do izlaza mjesto je našla vaza koja je poslužila velikom ljubitelju japanske umjetnosti i jednom od najvećih slikara Zapada Vincentu Van Goghu kao model pri slikanju djela Ruže i anemone 1890.

Razdoblje Meiji bilo je razdoblje paradoksa, kako političkih i civilizacijskih tako i umjetničkih i estetskih. Bilo je to razdoblje u kojem se s jedne strane njegovala umjetnička tradicija, a s druge strane poticalo kreativno stvaralaštvo. Također bilo je to razdoblje za koje se bez imalo ustezanja može reći da je promijenilo tokove zapadnjačke umjetnosti te odredilo bitne civilizacijske i kulturne smjernice. Danas je široj kulturnoj publici sigurno bliže poimanje Japana kroz razdoblje Edo ili putem suvremenog stvaralaštva, dok o razdoblju Meiji ne postoji jasna predodžba. Možda je najustaljenija ona koja to razdoblje doživljava kao premosnicu između tradicionalnog Japana i moderne velesile. Pariškom izložbom upotpunjena je slika o olako zanemarenu i nedovoljno vrednovanu dijelu japanske povijesti, bez kojega svijet u kojem živimo ne bi ni približno bio jednak. Stoga je ova izložba mnogo više od poslastice za vizualne sladokusce.