Otići ili ostati

Hrvatski film Za ona dobra stara vremena redatelja Eduarda Galića u domaćoj kinodistribuciji ne dokazuje samo vitalnost filmaša čija karijera traje više desetljeća nego je i dobrodošao prilog u nas oskudnu podžanru, tzv. filmu o odrastanju. Sa sasvim malim naraštajnim odmakom središnjih likova prema ranim dvadesetim godinama, smješten u ne tako davnu prošlost početka 2000-ih, ogrnut je i ruhom filma nostalgije. Osvrnemo li se ukratko o Galićevu stvaralaštvu, bilježimo više desetaka redateljskih radova, bilo da je riječ o dokumentarnim, televizijskim ili igranim naslovima, a podatak da se ovim filmom vratio nakon dugogodišnje stanke svjedočanstvo je njegova neugasla entuzijazma. Scenarist i suproducent je Galićev sin Dominik, što navodi na promišljanje o skladnom odnosu dviju generacija usmjerenih filmskoj umjetnosti. Od domaćih naslova navedenoga podžanra, sjećamo se naslova kao što su Kraljica noći (2001) Branka Schmidta, Snivaj, zlato moje (2004) Nevena Hitreca te tek u nešto manjoj mjeri Pjevajte nešto ljubavno (2007) Gorana Kulenovića. Kako svaki od tih naslova propušta temu kroz prizmu autorskih svjetonazora, nema dvojbe da i Za ona dobra stara vremena iskazuje dvostrukost autorskoga stava, oca i sina Galića, razmatranje položaja mladih naraštaja u tranzicijskom društvu Hrvatske 2002, odnosno pitanje ostati ili otići u inozemstvo zbog nedostatka smislenijih perspektiva.

Karlo Mrkša i Vini Jurčić

Središnji su likovi prijatelji Hrvoje (Marko Petrić) i Borna (Karlo Mrkša), vršnjaci različitih karaktera i temperamenata pa tako i djelovanja. Putem njih, kao i njihovih prijatelja, pronalazimo simptome društvene nesređenosti. Jer diplomirani ekonomist radi kao ličilac i poslije kontrolor zaliha u skladištu, student prava fakultet i ne želi završiti zbog toga što ne vidi perspektive zapošljavanja, prijatelj manjeg obrazovanja pak zarađuje i vozi skupi automobil, a druga dvojica potonuli su u ovisnost. I dok je Hrvoje poput moralne vertikale što se neprestano nada boljim vremenima, Borna je promiskuitetni i samoživ, čime zapravo pokušava izbjeći odgovornost i nema vjere u budućnost. Hrvojevi pokušaji ostvarenja veze s konobaricom, studenticom Ivanom (Vini Jurčić), i Bornina veza s nadarenom glumicom Martom (Elizabeta Brodić) uslojavanje su radnje čiji je temeljni kontekst već navedeno otići ili ostati. Referiranje je o nedavnome prošlom tako za autore zapravo komentar sadašnjega društvenoga stanja i neprestanoga gospodarskog iseljavanja, kao i nezaposlenosti mlađih ili starijih naraštaja. Ako pak u Hrvojevu slučaju ne opažamo obiteljsko zaleđe, Bornina je obitelj zapravo disfunkcionalna: autoritarni otac (Zijad Gračić) ostao je bez posla, a odveć brižna majka (Ksenija Pajić) zapravo i ne opaža sinove potrebe. Utočište je skupine središnjih likova mjesni kafić vlasnika Butre (Miljenko Brlečić), sastajalište i mjesto dviju akcijskih scena. Važnost prostora Hrvojeve tvrtke, noćni klub, kasino ili priprema za kazališnu predstavu kontrapunktirani su evokativnim eksterijerima, a burni obrati u završnici razrješenje su i međusobnih odnosa i filmskoga konteksta.

Redateljski postupci Eduarda Galića pokazuju da je daleko od stvaralačke dekadencije, snimateljski rad Darija Haceka bitan je u oslikavanju ugođaja, dok su montaža i zvuk Ivana Zelića i Stjepana Lučića oplahnuti glazbom, koja uključuje niz hrvatskih rock-skladbi – ponajviše iz 1980-ih i 1990-ih. Uz kvalitetnu izvedbu već navedenih glumaca nužno im je pridodati mlade Filipa Sertića, Denisa Bosaka i Andreja Bojkića, zatim veterane hrvatskoga glumišta Mustafu Nadarevića, nažalost preminuloga Ivu Gregurevića i Žarka Potočnjaka, kao i nešto mlađe Dragana Despota, Borisa Svrtana i Matiju Prskalo. Dobar, ali ne i odličan, Za ona dobra stara vremena film je koji bi mogao privući i više gledatelja, jer kvalitete prevladavaju nad nedostacima. A ti su nedostaci povremeni prazni hod – ponajviše u sredini filma – poneka suvišna scena, kao što je ona u policijskoj postaji, naglašavanje političkog zaleđa sporednoga lika u kafiću ili poneki anakronizam.