Osobne i društvene traume

U vrijeme pisanja ovog teksta film Roma, najvećim dijelom autobiografska drama scenarista i redatelja Alfonsa Cuaróna, nominiran je za deset Oscara, uključujući najvažnije kategorije najboljeg filma, režije, glavne i sporedne ženske uloge, izvornog scenarija i fotografije, a tu je i nominacija za najuspjelije ostvarenje s neengleskoga govornog područja. Djelo koje je prethodno osvojilo Zlatnog lava i dva Zlatna globusa možda i nije najuspjelije ostvarenje snimljeno 2018, no svakako jest uspio, sjajno režiran, efektno stiliziran i kamerom sama Cuaróna crno-bijelom fotografijom dojmljivo snimljen film. Riječ je i o naslovu koji meksičkog filmaša još jednom potvrđuje kao jednog od najzanimljivijih i najintrigantnijih autora današnjice, kao ambiciozna, inteligentna, zrela i promišljena autora u kompletnom smislu te riječi, scenarista, producenta, redatelja, snimatelja, a u dva navrata i skladatelja koji se podjednako dobro, štoviše odlično, snalazi u međusobno izrazito različitim projektima.

U kojem god žanru da se okušava i kakve god priče da pripovijeda, Alfonso Cuarón (I tvoju mamu također, Djeca čovječanstva, Gravitacija) promišljen je, pedantan i senzibilan autor koji vodi računa i o najmanjem detalju svakog kadra, koji veliku pozornost posvećuje vizualnosti, čiji je stil nenametljiv, ali gdjekad sugerira i određenu distanciranost, cerebralnost pa i hladnoću, te kojemu su detalji podjednako bitni kao i filmske cjeline. Sve navedene osobine nalazimo i u recentnoj Romi, njegovu dosad najosobnijem ostvarenju u kojem je prema vlastitim riječima pokušao rekreirati sjećanja i uspomene na vlastito djetinjstvo u otmjenoj četvrti Roma u Mexico Cityju tijekom jedne godine, od po prilici sredine 1970. do sredine 1971. Cuarón se i u ranijim filmovima, primjerice u Velikim očekivanjima i u I tvoju mamu također, bavio mladim protagonistima iz disfunkcionalnih obitelji koji žive i odrastaju bez oca te makar i nesvjesno tragaju za majčinskim i očinskim figurama, a na ideju za snimanje Rome došao je još 2006. U središtu zbivanja je Cleo, služavka u dobrostojećoj obitelji u čijem je liku redatelj dao posvetu nekadašnjoj služavki u njegovoj obitelji imenom Libo, koja je redatelja prema njegovim riječima u dobroj mjeri odgojila. S fokusom na liku šutljive i stoicizmom obilježene Cleo, tijekom jednogodišnjega razdoblja promatramo rane i ožiljke koje ona osobno dobiva, ali koje dobiva i obitelj u kojoj radi te također čitavo meksičko društvo u tim godinama. Cuarón vrlo spretno i promišljeno intimno križa s obiteljskim i kolektivnim, odnosno društvenim, te intimni portret klasno deprivilegirane žene stavlja u kontekst cjeline epske širine i epskog zamaha.

Cleo, u izvrsnoj interpretaciji debitantice Yalitze Aparicio koja lik suptilno gradi križanjem pasivnosti i stoicizma, radi u obitelji dobrostojećeg liječnika Antonija i njegove supruge Sofíje. Oni imaju trojicu sinova i kćer, djeca se prema služavki odnose nježno i obzirno, gotovo kao prema majci, jer s objema provode podjednako vremena, a poseban status koji Cleo uživa do izražaja će doći osobito u dijelom melodramskoj završnici u kojoj će protagonistica, unatoč tome što ne zna plivati, od utapanja spasiti dvoje djece. Na intimnoj i za film središnjoj razini inicijatori drame su Cleina neželjena trudnoća s nezrelim, neodgovornim i kako će se pokazati agresivnim i brutalnim Fermínom te odlazak supruga i oca Antonija iz obitelji ljubavnici pod izgovorom odlaska na poslovni put. Na kolektivnoj, odnosno društvenoj razini, zbivaju se dvije katastrofe, najprije potres, a potom požar, kao svojevrsni uvodi u kataklizmičko oružano suzbijanje studentske pobune koje će uslijediti u posljednjem dijelu filma. U tim će se trenucima kulminacija Cleine intimne drame s porodom i gubitkom djeteta ispreplesti s kulminacijom društvene drame s ubijanjem pobunjenih studenata, u čemu će pred očima zaprepaštene Cleo sudjelovati i gotovo animalno agresivan Férmin. Cuarón naglašava ritualiziranost zbivanja koja prikazuje, od Cleina višekratnoga čišćenja i pranja dvorišta preko obiteljskih objeda i zajedničkih gledanja televizijskog programa do dočeka nove 1971. godine. Roma afirmira feminizam, ponajviše stoicizmom obilježen lik Cleo, ali i lik ostavljene supruge Sofi. Cleo je tako jedina osoba koja će lako uspjeti izvesti tjelesnu pozu koju prakticira vođa mladih militanata, a koja prema njegovim riječima potvrđuje stabilnost pojedinca te usklađenost njegova mentalnog i tjelesnog stanja. Ostavljenu suprugu Sofi u braku upoznajemo kao razmjerno neurotičnu i nesigurnu ženu koja će se naposljetku, nakon racionalizacije suprugove nevjere i raspada braka, prometnuti u smirenu, samopouzdanu i odlučnu ženu koja zna što želi i koja je spremna na kompromise.

Čitav film snimljen je statičnom kamerom, u dugim vožnjama u eksterijerima te kružnim kretanjem oko zamišljene osi u prikazu interijera, dominantno obiteljske kuće, i zbivanja u tim interijerima, a kamera se kreće u rasponu od 90 do 360 stupnjeva. Autor isključivo koristi srednji plan s povremenim drugim planom i dubinskim kadrovima, bez ijednoga bližeg ili krupnijeg plana. Takvim je pristupom ostvarena uvjerljiva autentičnost i povremeno gotovo pseudodokumentaran ugođaj, no to za posljedicu ima razmjernu distanciranost i hladnoću, jer se stanja likova i njihove emocije više naslućuju nego jasno vide.