Očev život s tajnom

Slavonac Adam Rajzl (1948, Dragotin kod Đakova) najveći je dio radnoga vijeka proveo u novinarstvu; bio je, među ostalim, glavni i odgovorni urednik Radija Đakovo, Đakovačkog lista i Televizije Đakovo. U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, najprije knjigom pjesama Odavde do obale (1974), a potom zbirkama priča i pjesama za djecu. Sve do 2008. njegov je književni rad u najvećoj mjeri bio okrenut mlađoj publici pa je Rajzl doživljavan kao pisac za djecu. No objava opsežnog romana Zvonik Eve Šimunove bila je donekle nenadana, važna prekretnica u njegovu stvaralaštvu. Taj signal/najavu da se pisac okreće odrasloj publici potvrdili su uskoro njegovi romani Sjene na mjesečini (2011) i Mornareva žena (2016).

Izd. Alfa, Zagreb, i OMH Đakovo, 2018.

Čitatelji će u Martinu Tišljeru, novom, četvrtom Rajzlovu romanu „za odrasle“, zacijelo zapaziti i neke detalje koji sugeriraju da i ta proza pripada kontekstu piščeve „dragotinske trilogije“: mjesto i vrijeme zbivanja, način na koji je roman složen, njegov jezik i stil, a u povodu romana osobito treba istaknuti piščevu odluku da se pozabavi u nas dugo tabuiziranom i još (i u povijesnom i u književnom smislu) nedovoljno istraženom temom odnosa prema Folksdojčerima u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata. Tu je, naravno, i glavni junak Martin Tišljer, lik koji se inače često javlja u autorovoj prozi, a kojemu se u ovom romanu navode godine rođenja i smrti (1918–1997; tako se pričom o njegovu životu praktički pokriva cijelo 20. stoljeće), ali mu se ne spominje prezime. Tišljer je naime protagonistov nadimak, oblikovan u slavonskom dijalektu umekšavanjem glasa l ispred e u germanizmu tišler, „stolar“. U izvanknjiževnoj zbilji riječ je o piščevu ocu pa tako roman dobiva značajke i (auto)biografske proze, osim što sadržava jake elemente obiteljskog, društvenog i povijesnog romana. Glavnina radnje ponovno se zbiva u Rajzlovu rodnom Dragotinu, selu koje on u svoje priče za djecu uvodi još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sada pak, u knjigama za odrasle, Dragotin postaje svijet u malom – pisac rodno selo pretvara u mitsko mjesto u kojem se događaju ljudske drame ili se živi s nelagodnim sjećanjima na davna sudbonosna zbivanja.

Priča o Martinovu životnom putu započinje u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Protagonist romana tek izlazi iz dječačke dobi, ali se u siromašnoj seoskoj obitelji i u ekonomski teškim vremenima već razmišlja o skoroj budućnosti. Fabula romana u načelu je linearna, ali se tzv. objektivni pripovjedač, koji ne pripada predočenoj romanesknoj zbilji i nije „sveznajući“, ne drži uvijek i dosljedno vremenskog slijeda. Formalno, tekst je podijeljen na poglavlja, a u svakom od njih govori se o nekom događaju koji je bio važan i bitno utjecao na Martinov život: o propalim pokušajima da se u neljudskim uvjetima zaradi koji dinar, o naukovanju kod seoskog stolarskog majstora, o njegovoj prvoj ljubavi, o traumatičnu ratnom iskustvu, koje uključuje njemački zarobljenički logor u Albaniji, godine ratovanja u sastavu domobranskih postrojbi i završne vojne operacije u redovima jugoslavenske armije.

Povratak u selo nakon šest godina izbivanja suočava Martina s novim životnim izazovima: treba obnoviti polusrušenu i opljačkanu kuću, prihvatiti činjenicu da je ostao sam jer mu je obitelj izbjegla u Austriju, a u svakodnevici susretati se i boriti s nepovjerenjem i otvorenim prijetnjama predstavnika nove vlasti koja je Folksdojčerima nametnula teret kolektivne krivnje. A Martinova najveća, polustoljetna mòra bilo je zapravo nastojanje da sačuva tajnu svojih ratnih godina. Jer, kako je govorio svom radoznalom sinu, iza njega je „veliko zlo“, i Mali Tišljer ne mora to proživljavati. Tako se na kraju otkriva i piščeva narativna strategija: „preskakanjem“ podrobnijih informacija o Martinovu ratnom razdoblju u trenutku kad se one po logici linearnog fabuliranja očekuju, i njihovim naknadnim plasiranjem (dugo nakon smrti glavnog junaka) u obliku svjedočenja njegova prijatelja, postiže se snažan efekt iznenađenja. Time se Martinovu sinu napokon u potpunosti otvara očev lik, pa u jednoj rečenici može sažeti smisao cijeloga njegova života: „Svoju su tajnu naši očevi skrivali kako bi sačuvali svoje obitelji, djecu, a i sebe, da ne završe u zatvoru ili, po ne znam koji put, pred streljačkim vodom.“

Rajzl jest pisac koji se voli odmaknuti od osnovne fabularne linije, uživa u tome da otplovi u male rukavce i kratke epizode, pričice, anegdote, karaktere. Ali se ti prozni atomi dodiruju i prepleću tvoreći mrežu relacija iz kojih se iščitava individualna i kolektivna povijest, materijalna i duhovna zbilja u određenom vremenu i prostoru, položaj čovjeka u svijetu. U njegovoj prozi čitatelj se osjeća kao posjetitelji Martinove tople stolarske radionice zimi, gdje se priče nižu „iz dana u dan, i prije i poslije podneva“. Ili kao Martinov prijatelj Ivo Lutrin, koji k njemu navraća samo da čuje „priče koje su se poput kišnih kapi u olucima kotrljale u stolarskoj radionici, dolazile nove ili su se ponavljale stare“. Radionica Martina Tišljera jest velika pričaonica, doslovna i metaforička, ali ona je prije svega prostor u kojem se unatoč okrutnoj stvarnosti Martin osjeća ispunjenim kao čovjek, gdje nalazi razlog za život i optimizam.

U Rajzlovu romanu ima nekih nespretnosti, kao što su ponavljanja ili „umotavanje vojne knjižice u najlonsku vrećicu“ i skrivanje da ne bi dospjela u neželjene ruke (godina je 1945!), ali riječ je o ozbiljnom prilogu našoj prozi o ratu i, nešto specifičnije, književnosti o sudbini Nijemaca u Hrvatskoj.