O tempora, o mores!

Poštovani gospodine uredniče!

S velikim zanimanjem i rado čitam Vaš list, smatrajući ga istinskim stupom hrvatske kulture. Stoga sam se uvelike začudio što ste u Vijencu br. 650, na str. 3, objavili članak Ilije Muse Tko predstavlja, a tko zapostavlja Hrvate u BiH, u kojemu autor, između ostaloga, na nečuven način brani težnje velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini, istodobno pravdajući postupke hrvatskih dužnosnika koji, svjesno ili nehotice, tu politiku legitimiraju ili idu joj na ruku.

Može se dakako čuti da je Bosna i Hercegovina „država s posebnim potrebama“, prisiljena nositi „daytonsku luđačku košulju“, da je neuravnotežena i disfunkcionalna, da je „ishod rata i nepravedna mira“ itd., ali ona je ipak država, dok njezine sastavnice to nisu niti mogu biti. Pogotovo to ne može biti Republika Srpska, nastala na genocidu nad Hrvatima i Bošnjacima. To je politička realnost, ali za nju autor nema ni približno razumijevanja koliko ima, primjerice, za otvoreno kršenje zakona BiH, odlikovanje srpskoga generala ili sudjelovanje hrvatskih predstavnika na obilježavanju Dana RS. O razumijevanju za žrtve velikosrpske politike da i ne govorimo: njih ne spominje nijednom riječju.

Ostaje pitanje „tko predstavlja, a tko zapostavlja Hrvate u BiH“. Nažalost, istodobno ih i predstavljaju i zapostavljaju političke elite koje su uzurpirale i monopolizirale pravo na predstavljanje Hrvata u BiH dovodeći ih do demografskoga sloma, i to ne samo u Bosanskoj Posavini te zapadnoj i srednjoj Bosni, nego i u krajevima s hrvatskom većinom poput Livna, Rame i Tomislavgrada. Primjenom takva modela „predstavljanja“ Hrvata u BiH, hrvatstvo je ovdje svedeno na politički program jedne stranke, na čelu s jednom interesnom skupinom. Umjesto da se doista brinu za Hrvate, za ljude, hrvatski se političari u BiH, i lijevi i desni, pod krinkom tobožnje borbe za hrvatstvo brinu prije svega za sebe. Za to se vrijeme – i zbog toga – hrvatski narod stihijski iseljava, tako da „predstavljači“ sve manje imaju koga predstavljati.

U modernu društvu podrazumijeva se da su međusobno razdvojene ne samo religija i država nego također kultura i politika. Za kulturu slobodnu od politike čak se i u komunističkoj državi zalagao Krleža. Stoljeće prije njega, Hrvatski narodni preporod bio je prije svega kulturni pokret: kulturu hrvatskog naroda gradili su kulturni djelatnici i znanstvenici. Danas su tu društvenu ulogu u BiH uzurpirali političari. Oni vladaju svekolikim javnim životom. Naime, umjesto da se prije svega brinu za gospodarsku dobrobit svoga naroda, odnosno da svome biračkom tijelu pravednim zakonima osiguravaju osnovna ljudska prava – pravo na posao i pravednu plaću, pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, miran život itd. – hrvatski se političari u BiH, kao i ostali, radije „bore“ za etnička i kulturna prava. Većini normalnih ljudi na prvome su mjestu ipak temeljna ljudska prava i zato odlaze živjeti u zemlje u kojima su im ta prava zajamčena, a koja im ovdašnji političari, očiti oligarsi i krivotvoritelji narodnoga duha, nisu sposobni omogućiti.

U najmanju je ruku začudno da se danas, ravno 150 godina od izlaska prvoga broja Vijenca, stjegonoše hrvatske kulture, upravo u Vijencu otvara prostor tako perfidnoj pseudokulturi i političkom diletantizmu. O tempora, o mores!