Neodoljiva glagoljica

Uz Dan glagoljice, 22. veljače, dana kad je 1483. otisnuta prva od šest hrvatskih inkunabula, hrvatski glagoljski Misal iz 1483, za koji je bjeloruski slavist i orijentalist Mihail Bobrowski napisao prije dvije stotine godina da je „rjeđi od bijelog gavrana“, nije baš tako rijedak u Zagrebu. Dva se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, još dva u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a jedan primjerak ima Franjevački samostan u Zagrebu. Jedan od tih HAZU-ovih primjeraka imao sam priliku nakratko držati – uz budnu i napetu pozornost bibliotekarke. Potrese vas njegova nevjerojatna starost, a zapanjilo me i koliko je malen, tanak i sitan. Znao sam da ima više od dvije stotine stranica i da je otprilike A4 formata, ali u mojoj predodžbi to je naraslo na znatno velebnije dimenzije. Do susreta uživo Misal po zakonu Rimskoga dvora bio mi je poznat samo iz raskošno priređenih pretisaka, i nisam računao da su takva izdanja već po nuždi barem dvostruko deblja od izvornika – zbog toga što donose izvorni i transliterirani tekst – a tu su još i razni pogovori, predgovori, indeksi, rječnici, široke margine i debele korice.

To je otprilike sukus svih razočaranih susreta s glagoljicom: izvorni natpisi i knjige rijetki su i nedostupni pa ih možemo doživjeti uglavnom u reprodukcijama i faksimilima; čak i ako poznajemo njezinu azbuku – a to nije uvijek moguće jer postoji u mnogim inačicama – teško ćemo se probiti kroz izvorni tekst na starom i ne uvijek razumljivu jeziku, na pismu punu abrevijacija, ligatura i brojeva zapisanih slovnim znakovima; još je gore ako nabasamo na kurzivnu glagoljicu, kakvom su se donedavno vodile matice po dalmatinskim selima, koju može pročitati samo specijalist; na koncu, i tekstovi su relativno uska sadržaja – najčešće biblijski, s ponekom pobožnom legendom ili crkvenim pravilom. Sve to odbija današnjega čovjeka da koristi glagoljicu.

Misal po zakonu Rimskog dvora i druge glagoljske inkunabule u Knjižnici HAZU / Snimio MIRKO CVJETKO

Ni sam oblik pisma tu nije od pomoći. Uglata glagoljica u sebi je hibernirala romaničke arhitektonske oblike, zbog čega slova više izgledaju poput ranih srednjovjekovnih crkava i utvrda nego poput znakova prikladnih za bilježenje govora. Njihove likovne, čak i skulpturalne značajke, čine da ih promatramo kao ideograme, pa se stoga u modernoj kulturi doista i pojavljuju u toj ulozi – kao grafički znakovi na slikama i vitrajima, primjerice Josipa Botterija Dinija, ili čak kao arhitektonski elementi. Nije slučajno da je najvažniji prilog glagoljskoj kulturi današnjice upravo Aleja glagoljaša u Istri (koju su osmislili kipar Želimir Janeš i akademik Josip Bratulić) sa svojim kamenim stolovima, katedrama i dverima. Glagoljicu ne možemo više čitati, ali možemo se kroz nju šetati i o njoj meditirati – ili je, pak, možemo svesti na banalne suvenire, privjeske i pločice s prigodnim natpisima i vulgarne tetovaže.

Očito je da glagoljica neodoljivo privlači. Ne znamo tko ju je, gdje i kada sastavio, ali iz njezine je strukture očito da je to bio kršćanski mistik i filološki genij – dakle, nema razloga ne vjerovati tradiciji da ju je izumio Konstantin-Ćiril. On je i prije Marshalla McLuhana znao da je medij poruka pa je za kršćansku poruku načinio i kršćanski medij. Kristove riječi iz Otkrivenja „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!“ Konstantin je doslovno preslikao na alfabet – od alfe do omege, od prvog do zadnjeg slova, prostirat će se Radosna vijest, zbog čega je prikladno da prvo slovo ima oblik križa, kao znaka spasenja, a zadnje kruga, kao znaka Božjeg savršenstva. I slova kojima se skraćeno piše ime Spasitelja, I i S, kombinirana su od kruga i trokuta, znaka Trojstva. Ta se posvećenost i mističnost pisma osjeća do danas, no i to je na račun komunikabilnosti. Uglata glagoljica, njezin reprezentativan oblik i danas najprošireniji, doista nije pismo kojim se mogu pisati SMS-ovi ili postovi na Facebooku – previše je ozbiljna i svečana za pisanje, ona je doista namijenjena crtanju i klesanju.

Osim toga, glagoljica nije reformirana poput latinice i ćirilice da bi mogla bilježiti glasove kojima se mi danas služimo. Oni koji bi danas htjeli pisati glagoljicom ubrzo otkrivaju da to ne mogu jer nemaju prikladna slova. Akademski umjetnik Frane Paro, znalac i majstor staroga tiskarstva, autor najljepšega kompjutorskog glagoljskog fonta, nastala prema slovima senjskog kanonika iz 15. stoljeća Blaža Baromića, zamislio je glagoljska slova đ, dž, lj i nj, posve u duhu Ćirilova pisma. Kada bi ta slova bila prihvaćena, to bi bio znak da je glagoljica danas živa, da je dio tradicije koja se nastavlja. Bez njih ostaje okamenjena poput drevnih spomenika pismenosti s kojih nas gleda.