Može li lošije?

Glumica, nova premijera zagrebačkog HNK-a francuskog multikazalištarca Pascala Ramberta – pisca, redatelja i scenografa – izvedena 1. veljače, itekako je suvremena predstava. I još je jedan korak u netalentiranu inovativnost i repertoarnu kaotičnost hrvatskoga nacionalnog kazališta. A ponad svega je prijetnja „civilizaciji smeća i smrti“, koje svoju moć moraju suspregnuti pred čudom kreativnosti koju je, poput bisera, pred smušenu zagrebačku publiku istresao Rambert. Predstava je suvremena i stoga jer istog Ramberta, u kazališnoj knjizi uratka tvrdi Rambert, „privlači rad u sadašnjosti“ u kojoj je glumac „želja gledatelja – ništa više“. Bravo, Rambert, bravo, ravnatelju drame Ivica Buljan!

No kako sav teret pohvale ne bi legao na krhka i senzibilna tijela spomenutog dvojca, valja se “udubiti” u sveukupni rezultat Rambertova kreativnog nauma, ponajprije pokušati dosegnuti i shvatiti njegovu umjetničku skromnost, koja je u nacionalnom hrvatskom teatru posrnula pred njegovom umjetničkom kreacijom. To nadasve zahtijeva sadržaj drame, koja je suvremena i zato što je, tako opet tvrdi Rambert, nadahnuta Čehovom.

Ukratko, otac i majka (Siniša Popović i Vlasta Ramljak) bdiju nad kćeri na samrti, velikom glumicom (Alma Prica), a njima se pridružuju: sestra (Nina Violić), koja se nakon duga izbivanja vratila iz inozemstva s mužem (Livio Badurina), bivšim glumičinim ljubavnikom, zatim njezina djeca (Luca Anić i Leonardo Bajić) i sadašnji muž (Bojan Navojec), onda kolege glumci (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk), čak i mlada glumica (Tesa Litvan) koja već igra glumičine uloge. Da umiranje ne bi bilo bez metafizičkoga ozračja, pisac je u tekst uselio i svećenika (Damir Markovina), a onda sve garnirao bolničarkom (Iva Mihalić) odjevenom u bijelo, koja je zapravo smrt, koju je redatelj lišio te moći.

Alma Prica, Iva Mihalić i Bojan Navojec / Snimila MARA BRATOŠ

Sve u svemu, Rambertov tekst sumira glumičin život, rekapitulira živote njezinih bližnjih i bliskih, ali i drži pouke o suvremenom kazalištu. I prenapučen je riječima! Nažalost, ne i Čehovljevim, koje osim misli imaju i osjećaje. Koje nisu samo bujica zgusnutih slova mjestimice slučajno ispunjenih suvislošću, pokojim lirskim monologom i melodramskim incidentom. Nisu dakle sve ono što bi dosegnulo željenu dubinu drame, nego su tek maglovito zrcalo ambicioznog pisca i njegova “umjetničkoga” aktivizma.

Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji.

Zanemari li se fabula i Moskva, koje su baština Čehova i nisu ništa novo – čak ni hrvatskoj provincijalnosti, kako o nama vjerojatno misli Francuz Rambert – tekst je i dramaturški današnjici priličan jer (de)konstruira dramski sadržaja u svrhu izazivanja kazališnih silnica u cvjetnim prostorima haenkaovske pozornice na kojoj taj Francuz, poput većine Buljanovih inovativaca, pokušava osoviti (be)smisao dramskog monologa, koji je zamjena za dramski sukob. A osobito je suvremen po neučinkovitu aktivizmu, koji današnjem čovjeku nudi izbavljenje iz ognjištarskih klopki dok te iste redateljske zamke onemogućavaju redatelja da stvori novoga čovjeka, kojega bi zanimala samo Rambertova sloboda. Po svim tim spisateljskim nijansama struktura drame Glumica slična je suvremenoj mobilnoj komunikaciji, koja destruira riječi kako bi konstruirala novi, kraći i brži, komunikacijski jezik.

Unatoč svemu spomenutom, i takav tekst mogao je biti inspirativan za suvremenu dramu o umiranju da je dramatičar Rambert znao to redateljski pretočiti u dobar teatar, da mu predstava, od početka pa do kraja, nije bila u funkciji vizualnog spektakla i efekta. Da mu pozornica nije bila odveć ispunjena cvijećem – koje je osim simbola glumičina uspjeha i znak smrti – nego orkestriranim ritmovima i nijansiranom glumačkom izvedbom. I da mu kao kulminacija redateljskog umijeća i neukusa nije zadominirao prizor u kojem svjedoci glumičine agonije glume u igrokazu Razgovor cvijeća u kojem svaki od glumaca predstavlja neki od cvjetova, koji prizivaju ljubav, ljepotu, strast, čistoću, raskoš, obilje, maštu, vatromet, mudrost...

Sve to oslikava nemoć režiranja ljudskih i glumačkih odnosa, koje je redatelj nastojao cvijećem sakriti.

Koliko god Rambertov tekst kompleksnošću, životnim odnosima, izrazima i dostignućima (ra)stvarao našu suvremenost, njezine promašaje i propuste, iznenađenja i zablude – koliko god bio točan u iskazivanju svega što suvremeni, teletabični, čovjek jest – njegova režija to ne pokazuje. A plastično cvjetno bogatstvo, ma kako ga on tumačio, nije rastvorilo kompleksan sadržaj glumičine agonije, nego tek dočaralo nemoć režije, u kojoj su stradali glumci. Većina glumaca ne dopire do dubine sadržaja, ne daje poticaja suigri, ne mari za ritam ni dinamiku izvedbe. Rambert ih je žrtvovao površnosti glamura. I, prigodom poklona, svom agresivnom pozivu publici da plješće svemu tome.

I za kraj, ako takvim predstavama ima kraja dok ih režiraju razni Ramberti, nije naodmet još jednom ponoviti da je predstava Glumica, osobito njezin tekst, slika onoga čemu teži takozvani moderni teatar; bespogovorno slijediti liberalne i globalizacijske trendove u kojima je sve važnije od čovjeka i njegova stradanja. Koji smišljeno s bitnoga skreće na nebitno, s dramskoga i dramatičnoga na politikantsko i marginalno. I koji uporno ustrajava na redateljskim marginalcima. Šteta vremena koje će se potrošiti dok netko, a taj će sigurno doći, opet teatar ne vrati njegovim arhetipskim razlozima i porukama.