Maestralni roman-labirint

Kao provodnu nit knjige Fizika tuge bugarski pisac Georgi Gospodinov uzima Minotaura. Inačicu tog mitskog bića njegov je djed prepoznao u dječaku s bikovom glavom u cirkusu, a pripovjedač ga povezuje na različite načine i sa svojim djetinjstvom, dio kojega je s roditeljima proveo u suterenskom stanu, gdje su se, očevim riječima rečeno, „kao Minotauri gurali u ovim podrumima i hodnicima“. No s Minotaurom autor povezuje i prošlost kojom se bavi u romanu, prošlost sazdanu od sve samih hodnika i zbog čega ta „prošlost nikada ne protječe u jednome smjeru“, pa zato i njegova priča vijuga, vrtloži se i meandrira, nalik Minotaurovu labirintu. S Minotaurom povezan je i pripovjedačev osjećaj pravdoljubivosti i solidarnosti (štoviše, junak boluje od empatijsko-somatskog sindroma zbog kojeg bolno proživljava tuđa teška iskustva) jer u njemu vidi biće nevino osuđeno i zatvoreno, uplašeno i napušteno zbog svoje drukčijosti, biće obilježeno podrijetlom i kažnjeno zbog svoje „nečiste prirode“. Također, u bezizlazju labirinta on prepoznaje metaforu života, simboliku ljudske sudbine.

Izd. Fraktura, prev. Ksenija Banović, 2018.

Minotaurov labirint asocira ga na Borgesa, koji je raj zamišljao kao knjižnicu bez kraja i početka, labirint sastavljen od knjiga u kojem bi bio užitak zauvijek se izgubiti i vječno njime lutati, osobito za osobu koja za sebe kaže: „s pet sam naučio čitati, a sa šest je to već bila bolest. Nerazumno prežderavanje knjigama, svojevrsna bulimija čitanja. Čitao sam što god sam našao...“. Knjigu koja je njegova autobiografija, ali i biografija njegovih roditelja i djeda Gospodinov pretvara u odu pisanoj riječi, u knjigu posvećenu književnosti, a ponajviše antičkoj mitologiji, analizama koje je posvetio brojne rečenice (prepričavši ukratko brojne mitove, ali i neke ljude iz svog djetinjstva usporedivši s mitskim bićima), jer je ta mitologija „djetinjstvo čovječanstva“, ali i kolijevka književnosti, izvorište motiva i fabularnih obrazaca, napajalište nadahnuća. No Fizika tuge jest i uvjerljiv dokument vremena, svjedočanstvo života u Bugarskoj 1970-ih, u društvu siromaštva i rigidnosti, roman koji prati djetinjstvo i stasavanje jednoga mladića, ali ne klasičnim linearnim pripovijedanjem, već je to žanrovski hibrid, a autor ga smatra „totalnim romanom koji sadrži svaki rod i žanr (...), od monologa, preko Sokratovih dijaloga do epa u heksametru, od priče, preko traktata do popisa, od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. Da bude poput Noine arke.“

Kako mu je majka bila odvjetnica, narator poseže i za pravničkim žargonom i neka poglavlja oblikuje poput dijaloga tužitelja i obrane, pri čemu se stavlja u ulogu Minotaurova branitelja, a na jednome mjestu i progovara iz perspektive Minotaura ispravljajući tako mitsku nepravdu. Minotaur je naime jedino mitsko biće bez prava glasa; glasovima nimfi, bogova, heroja i običnih smrtnika, pa čak i kentaura, vrvjela je zapisana antika, jedino Minotauru nije bilo dopušteno svoje misli izreći. Pritom naraciju oblikuje tako što iz prvoga prelazi u treće lice ubrzo se ponovo vraćajući u prvo lice, i tako ukrug, implicirajući propusnost granice između zbilje i fikcije, ali i samo sjećanje apostrofirajući vrstom fikcije.

Gospodinov se bavi i motivom sakupljaštva, jer „svako muško djetinjstvo je katalog kolekcija“, osobito ono proživljeno u socijalizmu, kad su proizvodi kapitalističkih zemalja imali trofejnu vrijednost. Zasebnog eseja vrijedna je činjenica da se obično sakupljala ambalaža iskorištenih inozemnih proizvoda (kutije cigareta, limenke pića), što je hobiste te vrste pretvaralo u kolekcionare praznina, sakupljače iskorištenosti, a kao kritički komentar konzumerizma, implicitna degradirajuća sugestija onoga željenoga, a teško dostupna. Posebno poglavlje zaslužilo je otkrivanje seksa, s nabrajanjem „pronalaženja izvora erotike na neočekivanim mjestima“: u klasičnom slikarstvu, novinskim reklamama (npr. hulahopki), TV-prijenosima gimnastike i umjetničkog klizanja, a u žarište ulazi i motiv dosade povezan s nestašicama, uz duhovit zaključak „u socijalizmu smo ljubovali jer nismo imali što drugo raditi“.

Sjećanja na oca, veterinara, narator vezuje uz njegovo vegetarijanstvo, što je posebna vrsta individualizma u kolektivističko doba socijalizma, što je oca čak činilo ideološki potencijalno opasnim i zbog čega je bio priveden na obavijesni razgovor. A očevu samilost spram životinja koje je odbijao jesti pripovjedač također povezuje sa svojom minotaurskom prirodom, jer ne jedu se srodnici. No sjećanja na oca potiču pripovjedača na neantropocentrično poimanje svijeta pa u knjizi zamišlja i zbilju iz perspektive sabljarke iz Hemingwayeva romana Starac i more, a piše i o ribarici koja ujutro kad se digne razmišlja što bi joj se tog dana jelo da je riba, i onda upravo to koristi kao mamac pri pecanju. Gospodinov nastoji poljuljati uobičajen sustav promatranja svijeta, kako bi uvođenjem drukčijih perspektiva razgoropađenu ljudsku taštinu utišao, jer upravo je ona prijetnja opstanku prirode i čovječanstva. A svoje zapise pripovjedač namjenjuje vremenskoj kapsuli, za buduća, postapokaliptična pokoljenja, koja će na temelju njih stvarati sliku njegova vremena, a što je zapravo simptom hladnog rata, tadašnje psihoze nadolazeće nuklearne kataklizme. A nedvojbeno remek-djelo okončava tematizacijom starenja i s tim povezanom tugom iz naslova, čije se gravitacijsko polje nezaustavljivo širi s prolaskom vremena, s gomilanjem godina i nadolaskom neizbježne, svima nam suđene neizbježnosti, koju dočekujemo vrteći se unedogled meandrima Minotaurova labirinta, što ga životom nazivamo.