Leskovar u pismima

Janko Leskovar rođen je 12. prosinca 1861, a umro je na današnji dan 4. veljače 1949. Dakle, ovim programom i potpisivanjem ugovora o otkupu Leskovarove kuće obilježavamo 70. obljetnicu njegove smrti. U književnost je ušao 1891. kao zreo čovjek, tridesetogodišnjak, kad mu je objavljena antologijska novela Misao na vječnost. Nadahnuće za tu pripovijetku dobio je za vrijeme učiteljevanja u Prišlinu, gdje je upoznao Luku Marjanovića, skupljača narodnog blaga, koji ga je poveo sa sobom u Bihać, što je Leskovar poslije opisao u svom putopisu pod naslovom U Bišću gradu. Dok je živio u Prišlinu, Leskovar je često odlazio na domjenke kod baruna Hinka Kavanagha, vlasnika dvorca Mali Tabor, gdje je upoznao mnoge onodobne uglednike, primjerice Ksavera Šandora Gjalskog i arheologa Franu Bulića.

Janko Leskovar (1861–1949)

Glavni lik pripovijetke Misao na vječnost, učitelj Đuro Martić, opterećen je prošlošću, pasivan u društvenom životu, okrenut samom sebi i svojoj savjesti. Pripovijetka je objavljena u časopisu Vijenac kod Matice hrvatske i bila je vrlo dobro prihvaćena od književne kritike. Mnogi kritičari uzimaju baš tu pripovijetku za početak hrvatske moderne. U sljedećim dvjema pripovijestima (Katastrofa, 1892. i Poslije nesreće, 1894) prepoznaju se motivi iscrpljenosti, misticizma, beznađa, lutanja, nerijetko temeljeni na spiritualizmu i snovima. U romanima (Propali dvori, 1896. i Sjene ljubavi, 1898.) Leskovar se usredotočuje na duševne doživljaje svojih junaka. Duševne doživljaje opisuje i u pripovijetkama Jesenski cvijeci, Priča o ljubavi i Kita cvijeća. Posljednju pripovijest, Kraljica zemlje, objavio je 1905, u četrdeset i četvrtoj godini života, kad je i prestao pisati. Prestao je pisati točno na polovici života, jer je živio još četrdeset i četiri godine, što je uistinu rijedak slučaj u hrvatskoj, pa i svjetskoj književnosti.

Uskoro će se obnoviti rodna kuća Janka Leskovara u Pregradi

Zašto je u četrdeset i četvrtoj godini života prestao pisati, sam je objasnio: „Razlog u glavnom leži u obiteljskim prilikama. Evo, što je na stvari. Ja sam sin doista imućnih roditelja. Bilo nas je petero djece. Nauke sam svršio 1880. Godine 1881. odoh na službu u Slavoniju, godine 1883. povratih se u Zagorje, ne po svojoj naročitoj želji, već mi je otac našao mjesto u Prišlinu, da budem bliže, jer je predosjećao katastrofu s drugom djecom. Uistinu, nakratko iza moga povratka 1883. umro mi je stariji brat Vid u sušici. Sestra Marija svrši život godine 1886., brat Ante 1887., a odmah 1888. i najmlađi brat Dominik. Godine 1888. ostao sam dakle roditeljima ja jedini i oni su me sada još izdašnije podpomagali. Živio sam posve izvan učiteljske bijede. Prema tome, siromaštvo i bijedan život nisu uzrok prestanka mog pisanja. Upravo je protivno istina. Uzrok leži u dobrom imovnom stanju u koje sam ušao. Moj otac bio je boležljiv. Godine 1905. ugovorom mi je predao zemlju u vlasništvo. Tako sam ušao u novu brigu, pogotovo kad je godine 1907. u rano proljeće otac umro i ja primih u posjed čitavo gospodarstvo.“

Leskovar o sebi

U pismu Milivoju Šrepelu, hrvatskom klasičnom filologu, književnom kritičaru i prevoditelju, 25. travnja 1899. piše o svom zanimanju za lijepu knjigu: „Zanimanje za lijepu knjigu bijaše u mene od prije, onamo od djetinjstva, kad u II. normalki pročitah prvu pripovijest Genovevu. Već kao đak prvog gimnazijskog razreda držah Vijenac. Volio sam pripovijesti više nego pjesme. Valj­da zato što je pjesma bila za me nešto preapstraktno. No kad je Vijenac donio jednog dana Šenoinu pjesmu ‘Na pokladni utorak’ – ta je pjesma svojim realizmom na me tako odlučno djelovala – te se dadoh na pjesnikovanje, što je potrajalo kroz cijelu preparandiju i još koje dvije, tri godine iza toga… Od naših pisaca čitah najviše Jurkovića, a od 1884. ovamo Gjalskoga. Od svih stranih pisaca poznajem dublje jedino Turgenjeva, a gdje što površno čitao sam Dostojevskog i Tolstoja.“

Pripovijetka Misao na vječnost objavljena u Vijencu 1891.

Dvije godine prije, u pismu Vladoju Dukatu, književnom povjesničaru, priznaje kako se osjeća dok piše: „Gospodin Sabić ističe moju čednost. Ne bih znao pravo reći odakle ova potječe, možda iz stališke potištenosti – ili da ne bi otud, što se ja (dok ne radim) osjećam neznatnim, slabašnim, sumnjam o sebi… No kad se prihvatim posla, moram priznati, da sam posve drugi; ne tajim, tada sam vjerujem da mogu nešto i uraditi, dapače tada osjećam i neku osobitu moć u sebi… Kad stanem raditi, djelovanje mi se mašte tako slije s kojim događajem iz života, da sam ja vjerujem, da je sve ono sušta istina.“

Iste 1897. godine piše književniku Anti Tresiću Pavičiću o svojim brigama: „Ja baš i nijesam za pravo književnik, već diletant, – te u prvom redu treba da se borim sa sto drugih briga i neprilika, koje i ono malo volje u meni ugušuju. Tek u ferijama mogu nešto malo da radim, a ove ferije već su zakaparene sa više strana.“

Kakvo je mišljenje imao o sebi kao priznatom književniku, možemo pročitati u pismu Šrepelu u listopadu 1932: „Mene je dosta smetalo, kad se o meni pisalo, a nisam oduševljen i nekako mi je neugodno, kad čujem da se u školama u literaturi govori o meni. Kad bi se prigodom naših zagorskih objeda meni kao literatu nazdravljalo, to mi je pokvarilo sve veselje. (I ja sam nekoliko puta za prihvat poziva postavio uvjet da se o meni ne govori.) Jedan govornik rado je isticao kako sam čedan i skroman. Uistinu to nije ni čednost ni skromnost.“

Drugi o Leskovaru

Njegov dobročinitelj Luka pl. Marjanović, skupljač narodnih pjesama, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i rektor zagrebačkog sveučilišta, obraća mu se kao savjetnik i ovako mu piše: „Dragi prijatelju, pročitao sam vaš putopis U Bišću. U cijelosti je dobar i bila bi šteta da ne nastavite. Imate dobar dar opažanja, a jezik Vam je i stil gladak i posve pravilan, što moram naročito napram Zagorcu i kajkavcu istaknuti… Radite Vi i dalje, osobito kratke značajne crtice iz života pišite; nisam po zanatu literat, ali ipak mislim da mogu prosuditi što valja, što li ne, pa ću Vam biti savjestan savjetnik… U Vas ima dara, i to mnogo osebujnog, samoniklog dara, koji unosi novu ‘notu’ u našu književnost. Razvijajte Vi tu svoju Bogom darovanu individualnost i samoniklost, pa budite uvjereni da ćete lijepih uspjeha postići.“

Jagoda Truhelka, hrvatska pedagoginja i književnica za djecu i mladež, oduševljena je romanom „Sjene ljubavi“ i evo što je između ostalog napisala Leskovaru: „Poznam Vas iz Vaših krasnih pripovijedaka, ponajpače iz posljednje knjige Propali dvori, koja me smjesta osvojila osobito svojim tonom i prirodnošću, ili ako ćete, zdravim realizmom, kojim odisuje, te moram priznati da je od svih darova posljednje beletrističke edicije Matice hrvatske najuspjelije i najljepše djelo… Što ću da Vam kažem o dojmu što ga čitajući Sjene ljubavi primah u sebi? Mene je lično porazila ona skroz uvjerljiva istinitost priče; to je život – konsekventan u sitnice. Život čovjeka koji se duševnom kulturom odmakao iz uzanog kruga svakidašnjosti, te za njega i ne postoje bezuvjetno sva posvećena stara pravila. U takvom istančanom životu prima svaka i najsitnija nijansa izvanjega i unutrašnjega života gotovo odlučno znamenovanje; jedna misao, jedna već nijansa čuvstva manje ili više odlučuje čitavom sudbinom.“

* * *

U povodu obilježavanja 70. godišnjice smrti književnika Janka Leskovara u Pregradi je 4. veljače priređena svečanost potpisivanja ugovora o suradnji u realizaciji projekta otkupa i uređenja rodne kuće Janka Leskovara između Grada Pregrade i Krapinsko-zagorske županije. Svečanost je započela prigodnim govorom o Janku Leskovaru što ga je održao hrvatski književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola

* * *

Ovom prigodom želim posebno istaknuti činjenicu da je Antunu Gustavu Matošu, jednom od najvećih hrvatskih pjesnika, pripovjedača, feljtonista, esejista i putopisaca Janko Leskovar bio najdraži od svih pisaca. Čujmo što je Matoš napisao o Leskovaru: „Vaš me dar najviše obradovao. Bio je najveći, dolazio je od kolege, od pisca, najdražeg mi od svih živih na svijetu. Došao je od učitelja. (Moj otac je školnik.) Došao je od srodne duše. Od nepoznatog brata. Od najpoznatijeg mog brata. Tu prestaje svaki revanš. Tu bi se trebalo plaćati i vraćati suzama – a toga tekućeg, pokretnog kapitala u mene već odavna nema…. Javite mi se, molim Vas lijepo. Pošaljite mi, molim Vas, Vašu sliku, da ne pružam zaludu ruke za sjenom – za živim mrtvacem. Progovorite, da Vas još bolje vidim. Pokažite se, da Vas još bolje čujem. Vi, Kraus i Milčinović ste kolege i prijatelji i ja se ponosim… Završavam i obećavam da ću gledati o Vama sanjati. O Vama i o dvorima koji su propali. Kako to da su gotovo svi propali dvori ljepši od novih kuća? Pišete li štogod novo, dragi školniče? Tješite li se poezijom u ovo vrijeme hrvatske sramote i jalovosti? Blago vama! Sada su ferije… Nema na svijetu ništa ljepše od hrvatske zemlje, od našeg ladanja. Naužite se do mile voljice. Neka Vas tješi i sokoli taj najdivniji stvor, to kandilo iz kojega sve do mene struji vječna hrvatska duša, neka Vas čeliči hrvatska žena – Vas svoga pjesnika.“

Obnova piščeve kuće

S pohvalnim riječima A. G. Matoša na najdostojanstveniji način obilježavamo sedamdesetu obljetnicu smrti Janka Leskovara. No želim ovom prigodom istaknuti još jednu stvar, koja je možda nekima poznata, a drugima nije. Naime, Matoševa rodna kuća u Tovarniku (istočna Slavonija) nikako da se otkupi. Srećom, ovdje se upravo potpisuje ugovor o suradnji u realizaciji projekta uređenja rodne kuće Janka Leskovara između Grada Pregrade i Krapinsko-zagorske županije. Na temelju tog ugovora rodna kuća pregradskog i hrvatskog književnika Janka Leskovara postat će kulturno dobro i središte kulturnih događanja. Mene osobno, kao književnika koji nastavlja tradiciju Janka Leskovara, večerašnja svečanost ispunjava neopisivom radošću, zato od srca čestitam potpisnicima ugovora i radujem se obnovi, preuređenju i kulturnim događajima u budućem kulturnom središtu na čast i spomen Janku Leskovaru.