Kultura Siska ispašta zbog politike

„Svaki bi čovjek / trebao barem jednom u životu / noću isploviti na rijeku“ početni su stihovi naslovne pjesme zbirke Sisak se uspješno pretvara da spava kojom je u ukoričenom svijetu vlastitih knjiga počeo put Siniše Matasovića, apsolventa strojarstva na Sveučilištu u Zagrebu, mirnoga i sabranoga voditelja književnih susreta, ali i dugogodišnjega Matičina pregaoca.  Jer ovaj rođeni Siščanin (došao na rijeku života 16. lipnja 1980) u posljednjem se desetljeću pokazao kao jedan od predvodnika i integralna snaga Ogranka MH Sisak (čija tradicija seže do 1936) gdje je i član predsjedništva.

Siniša Matasović dosad je objavio tri samostalne autorske knjige, sve u nakladi matičnoga ogranka MH: već spomenuta Sisak se uspješno pretvara da spava (zbirka poezije, 2015), Nećak (roman, 2016) i Tvoj novi dečko (zbirka poezije, 2018), a suvišno je nabrajati sve književne časopise i portale gdje je objavljivao svoje pjesme, priče, kritike i druge tekstove.

Već na temelju kvalitete prvijenca primljen je u punopravno članstvo Društva hrvatskih književnika. Poznavateljima književnih kretanja ponajprije je poznat kao voditelj sada već naširoko cijenjene poetske tribine Stihovnica Siska, a sam će istaknuti kako mu je podjednako važan i angažman u uredništvu uglednoga časopisa MH Riječi, pokrenuta 1969, gdje obavlja funkciju zamjenika glavne urednice Đurđice Vuković, dugogodišnje predsjednice Ogranka, a od 2017. potpredsjednice, otkada sisačkom Maticom predsjeda Jelena Folnović.

Snimio Mirko Cvjetko

No to je samo dio njegovih aktivnosti. Mnogi ga doživljavaju kao aktivista u kulturi i suorganizatora različitih manifestacija i festivala: Kvirinovi poetski susreti, 50 Poems for Snow, Pjesničkom riječju – Stop nasilju nad ženama… Stručni je suradnik za područje književnosti pri Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture te pokretač i urednik njihove mlade biblioteke Teatar piva. Potkraj 2018. godine na poziv Narodne knjižnice i čitaonice Vlade Gotovca u Sisku pokrenuo je književnu tribinu nazvanu Siniša Matasović vam predstavlja. Cilj je tribine približiti publici suvremenu hrvatsku proznu produkciju gostovanjem etabliranih prozaika. Posljednje tri godine bio je angažiran i kao suradnik HRT-a za dramatizacije u emisiji Radio roman. Dio pjesama preveden mu je na njemački i ukrajinski jezik u antologijama, a uvršten je i u antologiju suvremenoga hrvatskoga haiku-pjesništva. Najzvučnije je odjeknula dvojezična antologija Hrvatski pjesnički huligani, objavljena pri ukrajinskoj izdavačkoj kući Ljuta sprava i nominirana uz još šest poetskih naslova za najbolju poetsku knjigu Ukrajine 2018. Hrvatska promocija knjige zakazana je za srijedu, 27. veljače, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu u 19 sati. Zanimljivo, Matasović je svojedobno bio viceprvak Hrvatske u slam-poeziji. Štoviše, istican je kao rijetki pjesnik koji istodobno i podjednako uspješno djeluje na tzv. mainstream- i underground-sceni.

Uspjeh u vlastitom gradu

„Svoju prvu ozbiljniju afirmaciju doživio sam pod okriljem Matice hrvatske i to ću nastaviti njegovati i cijeniti. U nizu aktivnosti Stihovnice Siska i prepoznatljivih Kvirinovih poetskih susreta stasao sam kao organizator i autor. Isprva sam se bio spreman prihvatiti manje atraktivnih i volonterski koncipiranih projekata, što drugim kolegama književnicima moje generacije nije padalo na pamet. Jesu li objavili prvu knjigu, umislili su si da su veliki književnici i kako im automatski pripadaju lovorike i ozbiljni honorari. Kada sam preuzeo voditeljsku palicu Stihovnice Siska, na tribine je dolazilo svega troje-četvero ljudi. Danas ih redovito bude i tridesetak. Kolege iz Zagreba i ostalih gradova pitaju me za savjete kako sam to postigao. Odgovor je – predanim i ustrajnim radom te neizostavno znanjem zahvaljujući svakodnevnom učenju. Također me mnogi kolege književnici pitaju odakle crpim energiju za sve svoje aktivnosti, a ja im uvijek odgovaram isto: kada u životu radiš ono što voliš, ništa nije teško ili neizvedivo, za sve se nađe vremena“, pripovijeda Matasović priznajući da je isprva bilo teško jer su ga u Sisku ljudi koji odlučuju o kulturi ozbiljno počeli doživljavati tek nakon što je nagrađivan i objavljivan na raznim književnim natječajima diljem Hrvatske, pa čak i u inozemstvu.

„Danas mi je ponešto lakše i mislim da neću pretjerati ako ustvrdim da sam u konačnici uspio u vlastitom gradu. Međutim, stvari nisu ni izbliza idealne. Pojedinci poput mene, koji se odbijaju politički angažirati i karijeru žele graditi isključivo na temelju svojih kompetencija i zalaganja, često moraju uložiti trostruko veći trud kako bi uspjeli. To nije pošteno. Želim samo da mi se osigura ono za što su se moj otac i njegovi suborci borili u Domovinskom ratu, a to je Hrvatska u kojoj ćemo svi imati istu priliku neovisno o političkom opredjeljenju, vjeri, nacionalnosti, boji kože ili svjetonazoru. To do danas nije ostvareno i upravo je to osnovni razlog masovnog iseljavanja mladih ljudi u inozemstvo. Nitko ne želi ovdje trunuti do starosti i promatrati sa strane kako se pozicije i mogućnosti otvaraju samo za podobne, a nikada za sposobne. U tom kontekstu i ja često pomislim odustati i od svega dići ruke. Razočaran sam. Snagu za dalje ipak pronalazim u dobrim ljudima i entuzijastima s kojima surađujem, koji redovito posjećuju projekte koje vodim i sami ih dalje obogaćuju“, iskreno priznaje Matasović.

Protest upućen Zagrebu

Bez obzira na pitanje oduzetih prostora Ogranku MH Sisak, Matasović smatra da je odnos Zagreba kao kulturne prijestolnice prema ostalim krajevima Hrvatske, točnije odnos koji prema tzv. provinciji pokazuje većina ljudi  na položajima moći – naglašeno podcjenjivački.

„Većina relevantnih odluka krucijalnih za umjetnost i kulturu donosi se isključivo u Zagrebu. Ako nisi blizu oltaru, nema te nigdje, nevažan si. Protiv toga uzaludno je boriti se. Ljudi o kojima govorim nikada neće shvatiti moje riječi. Nedopustivo je da u današnje doba interneta, kada svatko informatički pismen poslove te vrste može obavljati od kuće, uredništva književnih časopisa kao i organizacijske odbore svih važnijih manifestacija, tribina i festivala čine ljudi nastanjeni u Zagrebu. To je sramota. Promoviraju, nagrađuju i ugošćuju sami sebe i uski krug istomišljenika. Zagrebački književni kuloari izravno uništavaju hrvatsku književnost, to odgovorno tvrdim. Pojedinci koji ih čine puni su sebe i drugi ih ne zanimaju. Pa eto iznenađenja, ne biste vjerovali, odnedavno ne zanimaju ni oni mene. Kao moj mali, osobni znak protesta, odlučio sam da svoju nedavno objavljenu zbirku poezije Tvoj novi dečko neću promovirati u Zagrebu. U svim drugim gradovima gdje bude interesa da, ali ne i u Zagrebu. Svjestan sam da će to proći nezapaženo, da sam im ja zadnja rupa na svirali, ali tako sam čvrsto odlučio“, prisnažio je pjesnik s kućnom adresom u Budaševu nadomak Siska.

„Moji planovi za bližu budućnost su, zapravo, postupno smanjivanje aktivnosti kojima se bavim i koncentracija na svoj vlastiti stvaralački rad. To ne znači da ću se odreći važnih projekata koje smo spominjali, ali ću definitivno pažljivije birati predstojeće angažmane. O daljoj budućnosti ne razmišljam previše. Takav sam po prirodi. Živim život iz dana u dan kako najbolje znam, nastojim ne povrijediti druge ljude po onoj poznatoj: ne čini drugome ono što ne bi želio da on učini tebi i uživam u brojnim hobijima poput nogometa, ribolova, biciklizma i voćarstva. Sisak je vrlo ugodan grad za život i ja ga ne namjeravam napustiti. Eventualno zbog neke posebne mlade dame, ako bi životne prilike tako zahtijevale. Političari me sigurno neće otjerati, neću im pružiti to zadovoljstvo“, zaključio je duhovitom ironijom Matasović. Jer nakon što se njegov Sisak uspješno pretvara da spava „stepeništa postaju zagušljiva i uska / pa se sugrađani prilikom mimoilaženja / dotaknu laktovima i / pronađu idealan izgovor da / jedni od drugih okrenu / glavu / i ne osjete ništa.“ Vjerojatno je ključ u onom noćnom isplovljavanju na rijeku. Barem za pjesnikovo nadahnuće, ako ne i za rješenje problema – razgovorom, umjesto ignoriranjem.