Kaj i veliki jubileji

Kajkavski dijalekt, kao i čakavski ili nestandardizirani štokavski, poštovanja je vrijedan, ali počesto zanemarivan fenomen hrvatskog jezika. Zahvaljujući kajkavskoj pisanoj tradiciji, preko ostavštine pisaca Ivanuša Ivana Pergošića i Antuna Vramca, koja seže još u 16. stoljeće, a nastavlja se stoljeće poslije radom pisaca i leksikografa Jurja Habdelića i Ivana Belostenca, kao i naporima što su ih poduzimali pisci, pjesnici i jezikoslovci drugih dvaju hrvatskih narječja postojala je jasna svijest o ravnopravnosti narječja hrvatske književnosti. Ta se svijest počinje zatirati nakon standardizacije jezika i izbora štokavskog narječja, čime započinje i proces marginalizacije dijalekata.

Časopis Kaj počeo je izlaziti 1968. godine

Njihovu su uporabu, stvaranjem dijalektalne poezije, pokušala revitalizirati dva barda; Antun Gustav Matoš i Tin Ujević, bez većeg uspjeha. Nikomu, stoga, na čuđenje nije što je pokretanje projekta u čijem bi se središtu našlo promicanje i očuvanje kajkavskog dijalekta bilo velika želja čak i Miroslava Krleže. Ta mu je želja ispunjena 1968. inicijativom kajkavskih pjesnika okupljenih oko književnika i filmskog scenarista Stjepana Draganića i pokretanjem časopisa za kulturu i prosvjetu Kaj.

Draganić i oko njega okupljena grupa pjesnika punih je šest godina, sve do osnutka KUD-a Ksaver Šandor Đalski, bio i nakladnik časopisa čije objavljivanje 1975. prelazi u djelokrug novoosnovanoga društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti Kajkavskog spravišča. Kuriozitet je to u domaćoj, a vjerojatno i svjetskoj izdavačkoj praksi, jer inicijativa kulturne decentralizacije pri pokretanju časopisa na osnivanje je potaknula i svog kasnijeg nakladnika kao i mnoge druge vrijedne doprinose praćenju kajkavske tradicije, poput Kajkavskog kolendara i Hrvatskog sjevera.

Svojih je pola stoljeća Kaj povremeno mijenjao učestalost izlaženja pa, iako je isprva zamišljen kao mjesečnik, neko vrijeme bio i polugodišnjak, no učestalost izlaženja nikad nije utjecala na redovitost ili vrijednost koju je pojava časopisa gotovo od sama početka značila za kajkavski jezik i književnost. Zahvaljujući 353 u 241 svezak podijeljena broja četiri su tisuće autora i suradnika stvorile više od 5000 bibliografskih jedinica i postavile Kaj na mjesto središnjega medija za afirmaciju kajkavskog identiteta.

I ne samo njega. Iako promiče važnost kajkavštine u okvirima nacionalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga, Kaj ne zanemaruje važnost hrvatske trojezičnosti pa se tako među projektima Kajkavskog spravišča našla i biblioteka Kaj & ča pokrenuta 2004. u suradnji s Čakavskim saborom kako bi se obilježila 35. godišnjica jedne, odnosno 40. godišnjica osnutka druge institucije. Lani je ta biblioteka obogaćena dvama novim vrijednim doprinosima te sada broji osam jedinica.

Jesu li publikacije u istoj godini objavljene s namjerom kako bi se obilježili mnogi veliki jubileji oko časopisa Kaj, teško je reći. Godina za nama, naime, bila je 45. od osnutka Kajkavskog spravišča i 95. od rođenja Kajeva osnivača, Stjepana Draganića. Bila je to, ujedno, godina u kojoj se Kajkavsko spravišče oprostilo od predsjednika Tomislava Premerla, a Kaj od autora svoje prve naslovnice, slikara Tomislava Drempetića Hrčića. No bila je to i godina u kojoj je, dvama objavljenim dvobrojima, uredništvo na čelu s dugogodišnjom glavnom urednicom Božicom Pažur pokazalo smjer kojim želi ići – naprijed. Naglasak posljednjega dvobroja postavljen je na tematski raznolikoj funkcionalnosti i moći kajkavskog jezika što je on ima još od 16. stoljeća.

Prema podacima UNESCO-a, na svijetu postoji gotovo 3000 živih jezika, ali gotovo trećini prijeti izumiranje. Od 1980. čak je 230 jezika izumrlo, a svaka dva tjedna umire jedan mali jezik. Ako je hrvatski mali, kajkavski je mikrojezik, narječje, no ipak sa snagom jezika. Važno je, stoga, obljetnicu poput Kajeve proslaviti, a njegovu izdavačku tradiciju održati živom. Podsjećajući, kroz izvorne znanstvene i stručne članke, na to kakvu je ulogu jezik odigrao u nekadašnjem poimanju kulture, umjetnosti, ali i praktičnih životnih sfera poput graditeljstva i ugovornih odnosa, čitatelju se ukazuje na njegovu fundamentalnu funkciju u stvaranju identiteta, dok se, poticanjem dijalektalnog stvaralaštva najmlađih govornika, tom jeziku osigurava opstojnost i „u doba kiborga“.