Jesu li nam u posjetu izvanzemaljci?

Nedavno otkriće (listopad 2017) prvoga međuzvjezdanog posjetitelja Sunčevu sustavu – zvučno nazvana ‘Oumuamua (‘ou znači istražiti, a mua prvi, što se naglašava još jednim ponavljanjem), u slobodnom prijevodu s havajskog jezika „izviđač“ – podiglo je dosta prašine u znanstvenoj zajednici nakon što je profesor Avi Loeb s Harvarda najglasnije podupro mogućnost da su naš, Sunčev, sustav pohodili izvanzemaljci. Za to nebesko tijelo prvo se mislilo da je međuzvjezdani komet, a nakon što nije zabilježena kometska aktivnost prvi put u povijesti ta je oznaka promijenjena u asteroidnu. Kad više nije bilo sumnje da nebesko tijelo dolazi iz međuzvjezdanog prostora, Međunarodna astronomska unija uvela je i novu kategoriju I, pa je nastala službena oznaka – 1I/2017 U1 ‘Oumuamua.

Za vrijeme posjeta Sunčevu sustavu promatranjem ‘Oumuamue pokazalo se da ima neobičan izdužen oblik i rotaciju za koju ne postoji dominantna os. Takvo gibanje može biti posljedica sudara s drugim tijelom ili bliskog susreta s nekim planetom. Period rotacije određuje se mjerenjem promjena intenziteta reflektirane svjetlosti koje za izduženo tijelo mogu biti značajne.

Što je tu još neobično? Neobično je što smo uopće detektirali takvo tijelo, zatim to što ima akceleraciju koja se ne može objasniti gravitacijom, a uz to nema kometsku aktivnost. ‘Oumuamua se gibala toliko brzo u odnosu na Sunce (najviše 87,4 km/s) da joj je putanja otvorena. Slično bi bilo s raketama koje za odvajanje od Zemljine gravitacije moramo lansirati većim brzinama pa bi imale otvorene putanje, a za lansiranje s manjim brzinama putanje bi bile zatvorene (objekti kruže).

Tajanstvena ‘Oumuamua putuje Sunčevim sustavom idućih 20.000 godina

Nakon što ‘Oumuamua napusti Sunčev sustav (za 20.000 godina) nastavit će putovanje kroz međuzvjezdani prostor. Znanstvenici procjenjuju da godišnje nekoliko takvih međuzvjezdanih posjetitelja prolazi unutar Zemljine orbite, ali su dosad bili premali da bi se mogli vidjeti. NASA ulaže u osjetljivost opreme za praćenje takvih nebeskih tijela pa je moguće da ćemo ih viđati češće. Sve je to dio programa za otkrivanje potencijalno opasnih asteroida koji bi se mogli sudariti sa Zemljom. Izduženi oblik ‘Oumuamue u obliku ćevapa također je neobičan jer su nebeska tijela zbog gravitacijskog privlačenja njihovih dijelova najstabilnija kad su kuglasta. Dva članka objavljenja u časopisu Nature u vezi s ‘Oumuamuom svjedoče da je interes znanstvenika mnogo širi od same astronomije.

Najintrigantnije je da se gibanje tog tijela ne može objasniti samo gravitacijom. Da ima kometsku aktivnost, to još ne bi bilo toliko čudno jer je poznato da kometi kad su blizu Suncu zbog zagrijavanja izbacuju svoje dijelove u obliku plina (engl. off-gassing), što je onda sličan efekt onomu kad svemirske letjelice žele promijeniti putanju pa kontrolirano ispuštaju plinove suprotno od željenog smjera akceleracije.

U članku objavljenu u časopisu Nature u lipnju prošle godine Marco Micheli i suradnici, nakon što su otklonili sve druge fizikalne mogućnosti (tlak zbog Sunčeva zračenja, silu trenja i interakciju sa solarnim vjetrom zbog eventualnih magnetskih svojstava objekta), tvrde da ‘Oumuamua ipak ima malu kometsku aktivnost koja nije vidljiva instrumentima. U prilog toj tvrdnji ide činjenica da se negravitacijska akceleracija smanjivala što se objekt više udaljavao od Sunca (isparavanje plina smanjilo se zbog manjeg zagrijavanja). Čini se da je na putu već ispustio plinove koji su inače vidljivi u obliku karakterističnoga repa kometa, a da sada ispušta nešto veće čestice koje nisu vidljive. Profesor Loeb kaže da ne vidi drugog načina na koji bi se moglo objasniti takvo gibanje tijela osim da je dodatni pritisak nastao djelovanjem Sunčeve svjetlosti. Da bi to funkcioniralo, objekt mora imati vrlo tanka solarna jedra koja bi mogla proizvesti vrlo napredna tehnološka civilizacija. Solarna jedra o kojima govori Loeb zapravo su tanke opne, folije tanje od milimetra, male mase i velike površine. One upijaju Sunčevo zračenje, baš kao što se jedra napinju pod udarima vjetra i letjelicu guraju naprijed. Nedavno su otkriveni i brzi radijski bljeskovi, koji se ponavljaju povezani s izvorima na rubu svemira. Oni mogu dolaziti iz prirodnog izvora, kao što je novorođena neutronska zvijezda, ili možda zbog umjetno proizvedena radijskog snopa koji obasjava nebo, što bi sugeriralo postojanje neke napredne civilizacije. Budući da bi umjetno proizvedeni radijski snop morao biti strašno jak da bi ga mi mogli detektirati, vjerojatnije je da ti signali dolaze iz prirodnog izvora, tvrdi profesor Loeb. Da bismo dokazali bilo koje od dva navedena objašnjenja, trebalo bi se približiti ‘Oumuamui, sletjeti na nju, i s dokaznim materijalom vratiti se na Zemlju. A mi Zemljani još ne raspolažemo letjelicom koja bi se otisnula na tako dalek i zahtjevan put. Treba reći da je Loeb glavni savjetnik projekta Breakthrough Starshot. Riječ je programu koji izdašno financira Jurij Milner, ruski multimilijarder s potporom Kremlja. Njegova je želja izgraditi male sonde koje bi na solarnim jedrima lebdjele do zvijezda, a ubrzavale bi se pogonjene laserima sa Zemlje. Možda su takva jedra razvile napredne civilizacije iz udaljenih galaksija.

Bez obzira koliko intrigantna bila pojava nebeskog „izviđača“, vjerojatnijim se čini objašnjenje bez pohoda izvanzemaljaca jer nisu detektirani signali koje emitira, a znanstvenici nude alternativno objašnjenje „čudnog“ kometa.