Himna belkanta u Splitu

Druga ovosezonska operna premijera – Norma Vincenza Bellinija – u splitskome je HNK-u nastala u suradnji s riječkim HNK Ivana pl. Zajca. Obje su produkcije ostvarene režijom i scenografijom Christiana Romanowskog te kostimografijom Dženise Pecotić.

Daniela Schillaci u naslovnoj ulozi Norme / Snimio Matko Biljak

Izbor svojevrsne himne belkanta ocjenjujemo dobrodošlim, jer splitska će operna publika, tradicionalno orijentirana, zacijelo puniti kazalište. Vrlo zahtjevan naslov mnogo je tražio od izvođača, koji su angažiranošću i uigranošću ostvarili visoki doseg. Bilo je i neočekivanih razlika među pjevačima. Daniela Schillaci u naslovnoj je ulozi Norme pokazala najvišu tehničku razinu, koju, nažalost, ne prati ljepota glasa. Štoviše, dramatičnost je nastojala izraziti neprimjerenom glasnoćom, na granici krika, što potpuno odudara od suptilnoga belkanta. Zato ni glasovita Casta diva nije ostavila traga. Podsjetimo, vodstvo splitske opere tu pjevačicu osobito favorizira – u posljednjih nekoliko naslova redovito pjeva glavne uloge, pokazujući vidan pad u odnosu na sjajnu Leonoru u Verdijevoj Moći sudbine. Tek je u završnom prizoru njezina Norma bila ono što zaista jest. Antonija Teskera svoju je Adalgisu izgradila na nježnosti i naivnosti potpuno ostvarivši karakter iskreno zaljubljene djevojke. Pollione je u kreaciji Bože Jurića Pešića darivao srčanost i unutarnje borbe mladoga Rimljanina čiji su nečasni postupci vodili konačnoj tragediji. Spomenuti domaći dvojac emotivnošću je znatno nadrastao u Splitu udomaćenu talijansku gošću. Oroveso Ivice Čikeša uvjerljivo je progovorio sonornim basom. U manjim su ulogama uspjehu izvedbe pridonijeli Marija Buzdovačić Peručić i Vinko Maroević.

Dirigent Antonio Pirolli ostvario je skladan zvuk spremnog orkestra s pjevačima. Zboru je mjestimično nedostajalo punine izričaja, ali bio je na visini zadatka – zborovođa je bio Frane Kuss.

Decentna i dobro iskorištena pozornica Christiana Romanowskog oslobađala je prostor velikim prizorima. Bila je i dobra podloga režiji koja je uvjerljivo slijedila dramatičnost, ratnički naboj i tužan završetak. Možda je scena mogla u pojedinim prizorima biti vedrija – prevladavali su mračni tonovi koje je obasjavalo svjetlo Srđana Barbarića. Kostimi Dženise Pecotić bili su u potpunom skladu s radnjom iz davne prošlosti.

Uspjela je to premijera koja će i u repriznim izvedbama biti snažan poziv splitskim ljubiteljima opere.