Gajeva kulturna revolucija

Ništa se ne događa preko noći. Nijedna promjena ne može izrasti samo iz jedne osobe. Da Ljudevit Gaj nije bio jedini sudionik ni jedina istaknuta osoba Hrvatskoga narodnog preporoda, ne treba posebno isticati. Ali bio je vizionar i znao je na ispravan način pročitati i protumačiti povijesne okolnosti u ostatku Europe, pogodne za buđenje i uspon nacionalne svijesti. Za provedbu takva pothvata uvijek je potrebna skupina ljudi, ali i onaj jedan, karizmatični vođa za čijim se primjerom ostalima valja povoditi. U slučaju Hrvatskoga narodnog preporoda taj je karizmatik, ta pogonska snaga, bio upravo Ljudevit Gaj, bečki student, doktor filozofije, imao je samo 21 godinu kada je 1830. u Budimu na kajkavskom hrvatskom i njemačkom jeziku objavljena njegova Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja. Opsegom nevelika, na tek 27 stranica otisnuta, ta je knjižica zagovarala na Vitezovićevim nastojanjima utemeljeno monografsko načelo. Kratkom osnovom Gaj je htio stvoriti svima prihvatljiv sustav zasnovan na sveslavenskoj ideji pa se stoga i godina 1830. uzima kao početak Ilirskog pokreta, barem u lingvističko-kulturološkom smislu.

„Objavljivanje Osmana prekretnica je u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi. U trenutku kada 1844. Gaj u suglasnosti s Maticom hrvatskom objavljuje Osmana kao da ste rukom udarili u nekakav gong. Označava postavljanje književnog kanona, oživljavanje deklaracije, određivanje onoga što će biti temelj hrvatskog jezika. Dotad imamo tri ravnopravna idioma: kajkavski u sjevernoj Hrvatskoj, čakavski u Dalmaciji i štokavicu ijekavicu kojom govori manjina Hrvata. Iako je postotak izvornih govornika štokavice zanemariv, preporoditelji su se odlučili upravo za jezik stare dubrovačke književnosti, odlučili su se za Gundulića“, objašnjava viša knjižničarka Dubravka Petek, voditeljica zavičajne zbirke Zagrabiensia, okosnicu čijeg fonda čini građa tiskana u Zagrebu (ili ona koja o njemu govori), a datirana je od druge polovice 19. stoljeća nadalje.

Snimio MIRKO CVJETKO

Velik i važan dio te građe otisnut je upravo u Ilirskoj povlaštenoj tiskarnici dra. Ljudevita Gaja, osnovanoj u Zagrebu prije 181 godinu. Kako bi se veliki, gotovo dvostoljetni jubilej dostojno obilježio, u auli središnjeg odjela Knjižnica grada Zagreba, čiji je drugi kat dom samoj Zagrabiensiji, gospođa je Petek postavila izložbu Gajeve tiskarske i nakladničke produkcije. Ne cjelokupne, naravno, riječ je o izboru od dvadesetak iz knjižničnog fonda izdvojenih jedinica građe. Njezinim se usložnjavanjem stvara presjek naizgled pozadinske, no u biti ključne Gajeve djelatnosti nužne za obavljanje svih ostalih preporodnih aktivnosti. I taj presjek, premda na raspolaganju ima tek nekoliko, što uspravnih, što položenih, ostakljenih vitrina i jedan izložbeni pano, izložba komunicira vrlo dobro. Njome, na veliku žalost njezine priređivačice, također zbog prostorne ograničenosti nisu obuhvaćene i serijske publikacije kao ni građa koja se, zbog neprilagođenih uvjeta i vlastite krhkosti, ne može izložiti u prostoru aule. No prikazani izlošci i na posterima objedinjeni presnimci građe vrlo zorno predočuju važnost što ju je tiskara Ljudevita Gaja imala u svim segmentima ondašnjega kulturno-političkog života.

Zagreb postaje
središte Hrvatske

Zagreb je, prije utemeljena Gajeve Narodne tiskarnice, bio u vrlo specifičnu položaju. U tiskarskom je, nakladničkom pa i kulturnom smislu zaostajao za priobalnim gradovima, zahvaljujući kojima se Hrvatska našla unutar vrlo cijenjena mediteranskoga kulturnog kruga. Zagrebačka je tiskarska djelatnost bila koncentrirana oko nadbiskupije i većinom je proizlazila iz vjerskih potreba pa je tako prijelaz s julijanskog na gregorijansko računanje vremena bilo okidač za procvat tiskarske i nakladničke djelatnosti. Pučanstvo je, naime, trebalo podučiti da se novoga kalendara pridržava i po njemu organizira blagdanska slavlja. Veća potreba za raspačavanjem dovela je i do otvaranja knjižara kojih se djelatnost, vrlo zanimljivo, u Zagrebu organizira prije one tiskarske pa su isprva kupcima nudile djela tiskana u drugim hrvatskim gradovima ili u inozemstvu.

U takvim se uvjetima, najprije samo kao nakladnik Novina Horvatzkih, Slavonzkih y Dalmatinzkih i njihova književnog i kulturnog priloga, Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke, koje se tiskaju u tiskari Franje Župana 1835, javlja Ljudevit Gaj. Zanimljivost je, objašnjava Dubravka Petek, što je pokretanje tiskarske, kao i pokretanje nakladničke djelatnosti, iziskivalo izdavanje obrtnice. No dok su je nakladnici dobivali lako, tiskari su na svoju morali čekati. Stoga, iako tiskarsku djelatnost planira od sama početka, Gaj mora pričekati sve do 1838, kada dobiva privilegij za njezino obavljanje. Tiskarski je stroj nabavio u Pragu ili Beču, tipografe za rad u tiskari doveo je iz inozemstva, a o ambicioznosti zamišljenoga projekta govori i podatak da je u tiskari vjerojatno rabio barem dva kompleta slova, budući da je dio njegove produkcije otisnut na onodobnoj latinici, a dio na gotici.

„Gaj je bio iznimno mudar i inteligentan čovjek sa senzibilitetom za tehnološka dostignuća svojeg vremena. Prepoznao je i važnost medija i važnost kazališta kao prostora za širenje kulturnih i političkih ideja. Pojavom Gajeve tiskare povećava se količina tiskopisa, čime se glavnina tiskarske i nakladničke djelatnosti koncentrira upravo u Zagrebu. Time je stvoren preduvjet za prerastanje Zagreba u geopolitičko središte cijele Hrvatske. To je otprilike kao da danas u Hrvatskoj djeluje CNN ili neka jaka internetska platforma“, objašnjava postavljačica izložbe.

Gaj i Matica hrvatska

Premda prostorna ograničenost nije dopustila izlaganje serijskih publikacija, presjek važnosti Gajeve tiskare ogleda se u ostaloj, na izložbi komuniciranoj, građi. Kulturne i političke poruke što ih je u svojim novinama prenosio građanstvu Gaj komunicira i kroz libreta i igrokaze tiskane za izvedbe djela prikazivanih u gornjogradskom, takozvanom Stankovićevu, kazalištu, koje je tada funkcioniralo kao medij za prenošenje snažnih preporodnih ideja i širenje hrvatskog jezika, čime je, uz novine, postalo i središnje mjesto Gajeva interesa. Uz libreto za Porin Vatroslava Lisinskog izložba u zasebnoj cjelini donosi i građu što ju je Gaj otisnuo za Pavla Štosa i Julija Haulika. Obojica su, kao istinski zagovaratelji ideja ujedinjenja, bili snažno povezani s Ilirskim pokretom. Na Štosov se Kip domovine snažno naslanja i Matoš, a ostala njegova književna djela, premda nemaju veliku književno-estetsku vrijednost, od neizrecive su važnosti za poznavanje onodobnih kulturoloških prilika. Kao, uostalom, i druga na izložbi prikazana, a u Zagrabiensiji sačuvana efemerna građa. „Ta građa od jednog ili dva lista često nam mnogo može reći o navikama vremena iz kojeg je potekla. Imamo li, primjerice, otisnutu rođendansku pjesmu što ju anonimni autori pišu u pohvalu slavljeniku, ona nam donosi saznanje o okupljanjima mladih sjemeništaraca ili gimnazijalaca organiziranih u nečiju čast i vrijedan je doprinos našem poznavanju društvenog života tog vremena.“

Mnogo se o tom duhu daje iščitati i iz oglasa što ih Gaj tiska kako bi najavio i promovirao svoju, ali i djelatnost drugih nakladnika. U tim se kratkim proglasima moglo pročitati što će se i kako objavljivati u Daniczi, kao i podatak o tome gdje će novi broj biti moguće preuzeti. Neki su od tih proglasa, poput onoga za prvu izvedbu Demetrovih Jurana i Sofije, važniji od drugih, no svima im je zajednička neprocjenjiva važnost za uspostavljanje hrvatskoga književnog i kulturnog kanona.

Iako, posebno naglašava Petek, Gaja nakladnika valja razlikovati od Gaja tiskara, ni u jednom se trenutku iz vida ne smije izgubiti uloga što ju je odigrao u postavljanju mnogih kulturnih, ali i političkih kanona koje danas živimo. Važna je, tako, i uloga što ju je Gaj imao za Maticu hrvatsku. „Osim što je sudjelovao na osnivanju Ilirske čitaonice, Ljudevit Gaj važan je i stoga što je njegov izdavački program, ideju objavljivanja starih dubrovačkih pisaca, kao nakladnik preuzela Matica hrvatska. Upravo je time Matica započela svoju nakladničku djelatnost, a tu tradiciju nastavlja i danas. O dugotrajnosti te tradicije svjedoči i, uz Osmana prištampan, račun o Matičinu proračunu za nakladničku djelatnost iz kojeg je razvidan i njezin nakladnički program. Račun iz godine 1844. odnosi se na produkciju iz 1842. i sadržava cijeli program onoga što danas prepoznajemo kao književni kanon za stariju književnost“, govori Dubravka Petek objašnjavajući kako joj izložbom nije bila namjera prikazati samo Gajevu Narodnu tiskarnicu nego i kulturološki duh vremena iz kojeg je izrasla. Ili, bolje rečeno, koje je izraslo iz nje. Stoga je, premda su pravci kretanja mogli biti mnogostruki, odlučila poći upravo onim u čijem je središtu knjiga kao baština u najširem smislu te riječi.

A što se dogodilo s onim u čijem je najužem krugu interesa bio hrvatski jezik i hrvatska kultura? „Gaj je kasnije, radi lakšeg raspačavanja svojih izdanja, otvorio knjižaru u Dugoj ulici 10 i, kao i mnogi suvremeni nakladnici, zbog toga platio visoku cijenu. Zbog dugova ju je morao zatvoriti, a ti su se dugovi, između ostalog, nataložili i zbog njegove uključenosti u stvaranje svega onoga što mi danas poznajemo kao kulturne tekovine.“

Tiskara u dvorištu zgrade na broju 4 današnje Ćirilometodske ulice ostala je u Gajevu vlasništvu sve do smrti, koju je dočekao u njezinim prostorijama, a tiskarski se stroj potom, priređivačici izložbe zasad nepoznatim kanalima, smjestio u Muzej grada Zagreba, gdje se i danas čuva kao dio stalnog postava.