Dvije tradicije i jedna legenda

Sport općenito, a nogomet ponajprije, obiluje kojekakvim tradicijama i legendama, koje posebice šire sportski novinari. Nogometni klub Dinamo, zagrebački sportski mezimac, u ovoj je natjecateljskoj sezoni uspio srušiti neugodnu tradiciju – nakon punih 49 godina Dinamo se uspio izboriti da europsko natjecanje nastavi i u proljetnom dijelu sezone ili, kako to su novinari sročili, da „prezimi u Europi“. Legenda povezana s neslavnom tradicijom ispadanja u jesenskom dijelu sezone odnosi se na utakmicu protiv Spartaka iz Brna odigranu 1966. Budući da je nakon dvije utakmice rezultat bio izjednačen, u skladu s tadašnjim pravilima o prolasku u sljedeće kolo natjecanja odlučivalo se bacanjem novčića. Prema varijanti koju je svojedobno raširio sportski novinar poznat po „pričama iz maksimirske šume“, Dinamovi su igrači na nagovor kapetana Slavena Zambate radosno skočili u zrak prije nego što je novčić pao na zemlju i na taj način zavarali i suce i protivničku momčad te izborili nastavak natjecanja. U nastavku Dinamo je nanizao još pet velikih pobjeda i naposljetku sljedeće godine osvojio Kup velesajamskih gradova.

Sezona ‘70–‘71.

Istini za volju, Dinamu je i dvije sezone potom uspjelo prezimiti u Europi, no dugogodišnji niz jesenskih ispadanja spomenuti je novinar povezao s navodnim trikom pri bacanju novčića te sve zajedno nazvao „Zambatinim prokletstvom“. Iako je Dinamov kapetan poslije opovrgnuo prevaru s novčićem, novinarska je priča bila jača i održala se kao jedna od maksimirskih legendi. Nakon gotovo pola stoljeća Dinamo ovih dana nastavlja proljetni dio natjecanja ponovno utakmicama protiv češkoga kluba – ako je legenda počela s klubom iz Brna, ona završava s klubom iz Plzeňa, za kojeg je nekad davno, u 1930-im godinama, igrao i Franjo-Mara Wölfl, jedan od najboljih Dinamovih napadača svih vremena, u to vrijeme specijalizant u Škodinim pogonima.

Kao i većina mojih vršnjaka u djetinjstvu, i ja sam bio odani dinamovac. Baš nekako u vrijeme kada je Dinamo osvojio ugledno međunarodno natjecanje, počeo sam utakmice i uživo gledati. Odlazak na Dinamovu utakmicu bio je nešto čemu sam se tada najviše radovao. A osim derbija domaćega prvenstva, najuzbudljivije utakmice bile su međunarodne. Kao navijači kluba kojem u domaćem prvenstvu baš i nije najbolje išlo, mi dinamovci bili smo osobito ponosni na rezultate u međunarodnim utakmicama. Utakmica svih utakmica bila je jedna iz spomenutog antologijskog europskog pohoda, ona polufinalna s Eintrachtom iz Frankfurta odigrana 1967, kada je Dinamo dostigao visoku prednost njemačke momčadi i s pobjedom od 4 : 0 izborio nastup u finalu. S nepunih deset godina gledao sam tu utakmicu u očevoj pratnji sa zapadne tribine. Ohrabren velikom pobjedom i ja sam godinama dijelio među dinamovcima rasprostranjeno uvjerenje kako je naš klub sustavno onemogućavan u domaćim natjecanjima, ali zato uvažavan izvan granica. Tim teže padali su nam sve učestaliji europski posrtaji najdražega kluba, no tješili smo se tipično navijački – uspomenama na slavnu prošlost.

Iako već dulje vrijeme Dinamo više ne pratim s navijačkim žarom i plavom zastavom u ruci, prošlojesenski uspjeh u Europskoj ligi nije me ostavio ravnodušnim. Dečki su igrali dobro i oživili uspomene na bolju prošlost, a te uspomene neraskidivo su povezane uz plavu boju kao bitnu identifikacijsku sastavnicu maksimirskoga kluba. Svaki dinamovac znade da je Dinamova boja uvijek bila plava. Štoviše, plava je bila i boja Građanskog, tradiciju kojeg je Dinamo baštinio, a odnedavna se i formalno na nju poziva. Kada sam počeo pratiti utakmice, Dinamova momčad samo je iznimno, kada je bila prisiljena pravilima, nastupala u pričuvnim majicama. Klupska himna iz 1969. u izvedbi Vice Vukova i Ive Robića, za koju je riječi napisao Drago Britvić, bila je sva u znaku plave boje („Oni koji vole ovaj grad na Savi / Pjevati će s nama plavi, plavi, plavi...“), a na jednom od najvećih navijačkih transparenata ikad unesenih na tribine maksimirskog stadiona bio je natpis „Plavi, plavi, vi ste dečki pravi“. Boja dresa zaštitni je znak svakog nogometnog kluba, pa i onih najbogatijih među njima.

Čak i predvodnici globalizma i imperijalizma u nogometu ostaju vjerni tradicionalnoj klupskoj boji ili kombinaciji boja. Zbog profita svake godine iznova dizajniraju majice igrača, ali temeljnu klupsku boju ne diraju. Međutim, rušeći neslavnu tradiciju ranog ispadanja Dinamovi igrači, možda i nehotice, opasno su narušili i plavu purgersku tradiciju. Klub koji drži do tradicije takvo što ne radi pa je nejasno zašto je Dinamo u posljednje vrijeme odustao od plave boje i tko je uopće takvu odluku donio. Na početku ove sezone predstavljene su tri garniture dresova. Samo jedna od njih bila je u duhu klupske tradicije, prepoznatljivo plava. Ostale dvije garniture bile su žuta i crna. Ne pratim pozorno domaću ligu i ne znam koliko su puta Dinamovi igrači nastupili u plavom, no od šest utakmica u skupini Europske lige niti jednu nisu odigrali u plavim majicama. Ako sam dobro zapazio, četiri su puta bili u crnim, a dvaput u žutim dresovima. Na takav izbor nije utjecala boja protivničke momčadi pa stari druker na prvi pogled nije mogao znati je li na teren istrčao Dinamo ili možda Hrvatski dragovoljac. Uoči utakmice u Plzeňu i uzvrata u Zagrebu Dinamu želim prolaz u sljedeće kolo, a daltonistima u klupskoj upravi poručujem da ne ruše plavu purgersku tradiciju jer za takvo što ne postoji nijedan prihvatljiv razlog.