Dubrovnik slavi baštinu

Godina 2019. za Dubrovnik je uistinu godina velikih, važnih baštinskih i kulturnih, civilizacijskih obljetnica. Spominjemo se ponajprije 600. godišnjice postavljanja Orlandova stupa sred Grada, a cijelo je godište nizom manifestacija proglašeno Orlandovom godinom. S jedinoga Rolandova kipa na Mediteranu, komunalnog, a potom državnog, identitetskog i slobodarskog dubrovačkog simbola, s čijeg se jarbola vio državni barjak s likom sveca zaštitnika sv. Vlaha, proglašavale vladine odluke, oglašavale kazne i najavljivale svečanosti – od sredine 20. stoljeća s Orlandova se vrha, uz zanosnu Gundulićevu i Gotovčevu himnu slobodi, podizanjem bijele festivalske zastave otvaraju Dubrovačke ljetne igre, ovog ljeta s navršenih sedamdeset godina.

Pozornost napose privlače dvije okrugle dubrovačke obljetnice u UNESCO-ovoj obitelji, u povodu kojih je 1. veljače ove godine u auli Sveučilišta u Dubrovniku, a u organizaciji Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Dubrovnika, priređena Konferencija u povodu tih obljetnica, uz sudjelovanje mnogih govornika i iz zemlje i inozemstva, i to o četrdeset godina od upisa dubrovačke povijesne jezgre na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine (1979–2019) i o deset godina od upisa Feste sv. Vlaha na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (2009–2019).

Dvostruko zaštićen

Dubrovnik je ponosni dvostruki nositelj UNESCO-ove zaštite za materijalnu i nematerijalnu baštinu, premda su te dvije kategorije itekako isprepletene, uvjetovane jedna drugom, povezivanjem fizičkog i duhovnog prostora, sukladno suvremenoj međunarodnoj praksi u zaštiti sveukupnoga spomeničkog nasljeđa.

Svečano otvaranje 1047. Feste svetog Vlaha, 2. veljače / Snimio Grgo Jelavić  / PIXSELL

Dubrovnik, njegova povijesna jezgra u zidinama, 1979. upisana je na UNESCO-ovu Svjetsku listu po trima tadašnjim visokim kriterijima: univerzalne iznimne vrijednosti (OUV), integriteta i autentičnosti. Valja podcrtati da je dubrovačka povijesna jezgra ušla na Listu svjetske baštine među prvim urbanim cjelinama – kada je ona još bila temeljena na izboru best of the best, između ostalih, zajedno s našim Splitom, starim Kairom, Tebom u Grčkoj, piramidama u egipatskom Memfisu, Damaskom u Siriji, Kartagom i Medinom u Tunisu, Mont-Saint-Michelom, Versaillesom, Bryggenom u Norveškoj, zatim dolinom Kathmandua u Nepalu, katedralama u Chartresu i Aachenu. Valja se također spomenuti Milana Preloga, čija je vizija i energija umnogome pridonijela upisu Dubrovnika na taj cijenjeni popis.

Važna ekstenzija zaštićenoga dobra prihvaćena je 1994, kada se linija zaštite proširila na predgrađe Pile. Lovrjenac, predio iza Grada, Lazarete, Revelin i otok Lokrum s akvatorijem, s dodatnih 72 ha površine (uz prvotnih 24,7 ha same jezgre unutar zidina) i kontaktnim područjem površine 53,7 ha pod zajedničkim brojem u UNESCO-ovu Registru HR-95.

Od 1991. do 1998. Dubrovnik je bio na UNESCO-ovoj Listi ugrožene svjetske baštine u ratnim okolnostima. Nimalo lijep, ali tada, nažalost, potreban status. Specijalizirana agencija UN-a uvažavala je potrebe Dubrovnika. Znak je to poštovanja, svojevrsni pečat dubrovačkoj prepoznatljivosti, kojim se Grad diči. Dodajmo ovdje i podatak kako se navršilo i dvadeset godina od skidanja Dubrovnika s Liste ugrožene svjetske baštine, kamo je dospio zbog teških kulturocidnih nasrtaja, razaranja koje je povijesna jezgra u zidinama (i šire) pretrpjela tijekom Domovinskog rata.

Naša dragocjena baština je i naša suvremenost. Povijesna jezgra unutar mira, okružena sjajnim fortifikacijskim sklopom, organizam je u kojem se svakodnevno susreću prošlost i sadašnjost. U spomeničku jezgru povijesnog ambijenta, u samu srž njegova identiteta, utkan je i duh svetoga Vlaha i njegova Festa. Parac je Gradu više od vjerskog zaštitnika, on je svome puku oslonac, uporište, nada, ufanje i ljubav, duhovni i politički simbol. Sveti Vlaho i Dubrovnik jedno su biće, a njegova sveprisutnost u životu grada i njegove okolice – slikovito rečeno „od oltara do trpeze“ – jedna od glavnih odrednica dubrovačkog identiteta. Milenijski dubrovački zaštitnik, ekumenski svetac kršćanskog Istoka i Zapada, međunarodno popularan svetac, nigdje se ne štuje tako zdušno, vjerno i trajno kao u hrvatskom Dubrovniku. Svenazočnost svečeva u Dubrovniku odrazila se civilizacijskom i kulturološkom dimenzijom u svim sferama života, među svim društvenim slojevima i konfesijama, oblikujući lokalni i nacionalni kulturni pejzaž, povezujući materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu.

U eri sve snažnijih trendova kada lokalno uzmiče pred globalnim, radosno je 2009. odjeknula vijest o upisu Feste svetoga Vlaha na reprezentativnu UNESCO-ovu Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kao prinos dubrovačke posebnosti jedinstvu svjetskih civilizacijskih i kulturoloških različitosti. Postupak zaštite Feste izrađen je sukladno zahtjevnim UNESCO-ovim kriterijima, sa zadaćom podizanja svijesti o nematerijalnoj baštini, njezinoj vrijednosti i krhkosti, ugroženosti raznim čimbenicima u današnjem brzom vremenu (komodifikacija). Dakako, pritom je uzeta u obzir i sugestija UNESCO-a da se kandidiraju nematerijalna dobra koja su sastavni dio ambijenta već upisanih na Listu svjetske kulturne baštine.

Dubrovnik je tako po drugi put, nakon upisa spomeničke cjeline Grada iz 1979, ušao u UNESCO-ov Registar i po Festi svetoga Vlaha, na što su Dubrovčani posebno ponosni, zbog milenijske privrženosti parcu, kulturi nasljeđivanja i očuvanoj tradiciji.

Suočavanje s realnošću

Živjeti u takvu gradu i svakodnevno pokušavati baštiniti njegove vrijednosti povlastica je koja neizbježno nosi i odgovornost za očuvanje njegovih specifičnih odlika i prestižne pozicije na listi UNESCO-ovih lokaliteta, i to stručnim pristupom obnovi spomenika te upravljanjem održivim turizmom u kontekstu zaštite baštine, ali i velikim uloženim naporima poslijeratne obnove, nakon razaranja kojima je hrvatska, pa tako i dubrovačka baština u Domovinskom ratu bila nemilosrdno izložena.

Sudionicima Konferencije u Dubrovniku, uz slavljenički ton, već se za vrijeme službenog otvaranja u govorima domaćina, dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića, dubrovačko-neretvanskog župana Nikole Dobroslavića, potom uvaženih gostiju, ministrice kulture RH Nine Obuljen Koržinek i posebno hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, dala naslutiti hrvatska zbilja i primjerena odgovornost za nasljeđe. Osobito se to potvrdilo nastupom gosta iz UNESCO-ovih redova, direktora za Kulturu i urgentna stanja Lazarea Eloundoua, koji je i moderirao prvu sesiju Kongresa s temom Kulturna baština u opasnosti i poslijeratna obnova.

Posebno su se dojmile njegove riječi u nastupnom obraćanju sudionicima Konferencije: „Danas je pravi trenutak da izrazim našu zahvalnost Hrvatskoj, jer je bila prva zemlja koja nam je pružila financijsku potporu za rekonstrukciju mauzoleja u Timbuktuu. UNESCO se obvezao čuvati baštinu čovječanstva od prirodnih nepogoda i ideologija mržnje , te skrbiti da se baština sigurna prenese budućim generacijama.“

Zanimljiva su se izlaganja čula u još dvjema temama: Održivo upravljanje i povijesna jezgra Dubrovnika – 40 godina poslije, te Festa svetoga Vlaha i provedba Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Među četrnaestoro govornika na Konferenciji, pored domaćih stručnjaka u svojim područjima, sudionicima su se predstavili inozemni uzvanici: već spomenut Lazare Eloundou, Slawomir Ratajski, glavni tajnik poljskog povjerenstva za UNESCO, Bernard Jankee, direktor Afričko-karipskog instituta Jamajka; Martin Andrade-Perez, Zaklada Erigaie, Kolumbija.

Konferencija u povodu slavljeničkih dubrovačkih UNESCO-ovih jubileja pokazala je kohezivnu snagu baštine, njezinu međunarodno prepoznatu ulogu bitne i vitalne odrednice očuvanja kulturnog identiteta, promicateljice kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti, izvora tolerancije i razumijevanja među kulturama.

Što je nama UNESCO

Za četiri desetljeća pod UNESCO-ovim okriljem i Dubrovniku i svijetu dogodile su se mnoge, korjenite promjene, u kojima galopirajuća ekspanzija kapitala prijeti prostoru i zaštićenoj svjetskoj baštini. UNESCO nastoji prevenirati, a ne djelovati nakon degradacija. Iza kulisa žive atrakcije zvane Dubrovnik, s naglašenim depopulacijskim trendom – traže se alati za očuvanje ukupnoga kulturnog krajolika, razmatra se o potencijalu dubrovačkog prostora u odnosu na turistifikaciju, dogovara se proširenje tampon-zone sa svrhom dosljedne zaštite urbanog i prirodnog krajolika, uz krucijalni zahtjev izrade procjene utjecaja na baštinu (HIA), kao i Plana upravljanja – strateškog dokumenta koji osigurava odgovarajuće upravljanje zaštićenim dobrom.

Na pitanje što UNESCO-ov patronat donosi Dubrovniku, tumačenja su različita, u rasponu od kićenja UNESCO-ovim imenom kada to odgovara – do oštrih opomena UNESCO-ovih misija i stručnih tijela kada opstojnosti Grada prijeti opasnost, koja bi mogla imati nepovratni utjecaj na štićeno dobro.

I nacionalnoj i lokalnoj zajednici činjenica Dubrovnika trebala bi biti važna i stvarati osjećaj ponosa. Lokalna zajednica ima zadaću štititi ga i čuvati da mu se ne dogodi degradacija ili devastacija – da Dubrovnik može pod okriljem UNESCO-a i partnerskim odnosom obostrana povjerenja biti i dalje dragulj u zajednici svjetske kulturne baštine.

Biti članom UNESCO-ove obitelji svakako je čast, no vrhunski autoriteti smo sami sebi u civilizacijskom odnosu prema naslijeđenome, napose u preuzimanju odgovornosti za ono što smo naslijedili, tim više što je briga za baštinu dio očuvanja identiteta.