Duboka usađenost u mediteran

Bogata izlagačka djelatnost Matka Trebotića započela je u Njemačkoj, gdje će s godinama izgraditi zapaženu suradnju s uglednim galerijama i muzejima te s njemačkim književnicima, povjesničarima umjetnosti i likovnim kritičarima. U prigodi velike slikareve obljetnice još nam je jednom kazati da je njegovo djelo u suvremenom njemačkom sinkronijskom čitanju visoko vrednovano, o čemu najbolje govore tekstovi s potpisima respektabilnih autora. Od posebna je značenja Trebotićeva suradnja s kultnim njemačkim umjetnikom Josephom Beuysom 80-ih godina. Trebotićevo stvaralaštvo zapazila je kritika i kulturna javnost drugih europskih država pa i dalekih prekomorskih zemalja. A o slikarevoj dubokoj povezanosti s Lijepom Našom i još dubljoj ukorijenjenosti u zavičajnu Milnu na otoku Braču pisali su i pjesnici i likovni kritičari, a i ja sam sastavnicu njegova ljudskog i stvaralačkog nastojao apostrofirati tezom o antejskoj komponenti u njegovu izrazu. Usađenost u mediteransku djedovsku zemlju Trebotić je najsugestivnije izrazio instalacijom/objektom Zemlja zemlje moje oblikovanom po tlorisu starohrvatske crkvice ispunjene bračkom zemljom i izložene prvi put upravo u Njemačkoj, u Düsseldorfu, 1981, a potom u Zagrebu 1989. U prilog čvrstoj vezi slikara i zavičajnog prostora govori i njegova odluka da se s obitelji vrati iz Njemačke u Hrvatsku, iz Düsseldorfa u Split, gdje i danas živi i radi u svojem atelijeru na Mejama.

Manifest zlatnoga križa, ja govorim hrvatski ja sam umjetnik, 2018.

Čini se da je polustoljetnu stvaralačku aktivnost Trebotić najeksplicitnije izrazio oblikujući skulpturu/objekt križa kojim sublimira dosadašnju praksu i vlastito stvaralačko načelo postavljajući ga u prostoru Dioklecijanovih podruma kao središnji eksponat obljetničke izložbe. „Obljetnički križ“, napominje Branko Franceschi, koji s Blaženkom Perica potpisuje izložbu kao kustos, „u svojoj je formalnoj suštini monokrom izveden pozlaćivanjem bogato izvedenog temeljnog sloja slike na čijoj je površini potom upisan tekst… Manifest zlatnog križa: ja govorim hrvatski, ja sam umjetnik, parafraza je ikoničke kompozicije Mladena Stilinovića iz 1994. godine s tekstom an artist who cannot speak English is no artist / umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik, i predstavlja drugi pol sličnog razmišljanja i otpora prema arbitrarnim uvjetima umjetničkog stvaralaštva.“ Poentirajući vlastiti prijeđeni stvaralački put tim djelom, naslovljenim Manifest zlatnog križa, koji je i središnji eksponat izložbe, slikar je podvukao i graditeljsku tezu na kojoj je i koncipirao cjelokupni opus. Naime, izložbom postavljenom u Dioklecijanovim podrumima u Splitu i otvorenom 7. prosinca 2018, istoga datuma kao prije pola stoljeća, 7. prosinca 1968. u Bochumu, ponovo je naglasio i svoju stvaralačku vitalnost, ne sumirajući retrospektivno dosad učinjeno, već perspektivno zacrtavajući što će još učiniti.

Vitalističku je sastavnicu izraza naglasio novim slikarskim djelima iz 2018. postavljenim u Galeriji Josip Račić u Zagrebu, objedinjujući spomenute projekte u jednoj izložbi i u jednoj stvaralačkoj koncepciji iznimne plodnosti i medijske različitosti. Dovoljno je podsjetiti da je Trebotić ostvario zapažena djela u medijima slikarstva, grafike, akvarela, crteža, skulpture, instalacija, scenografije i ostvario četiri velika kazališna zastora u nacionalnim kazalištima Splita, Šibenika, Dubrovnika i Rijeke. Ipak, obljetnička izložba, naslovljena Pedeset godina samoće, ne sumira već rezimira slikarev opus u njegovoj stvaralačkoj biti koju Blaženka Perica sažima riječima: „Svoj put do ‘točke sretnog stvaranja’ Trebotić možda i nije prolazio u samoći, ali je njegov umjetnički koncept ostvaren na tom putu u ovim prostorima prilično osamljen.“ Čini se da prijeđeni polustoljetni stvaralački put možemo staviti pod zajednički nazivnik unatoč svim autorovim smjerovima traženja novih putova i istraživanju svakog novog medija – jednu temeljnu odrednicu koja ga je determinirala u oblikovanju, dakle, izgrađivanje ljudskog i stvaralačkog identiteta u likovnom djelu. I to upravo odrednicu s ishodištem u zavičajnom prostoru prožetu mediteranskim ozračjem i kršćanskom kulturom, u jasnim narodnosnim obilježjima pisanim glagoljicom na zlatnoj površini križa. Naglasimo, pisanim glagoljicom, pismenima koja memoriraju i izražavaju hrvatski kulturni identitet i narodnu posebnost među drugim narodima. Stoga ta obilježja nisu samo likovna, već su i duhovni manifest izražen likovnim jezikom o pripadnosti kulturi svojega naroda, oblikujući i vlastiti ljudski i likovni identitet s potpisom Trebotić.