Čovjek na raskrižju svjetova

U intervjuu u Vijencu prije dvadesetak godina, u povodu samostalne izložbe koja se tad održavala u Muzeju za umjetnost i obrt, Zoltan Novak maglovito je pretkazao da „pojma nema kako će izgledati njegove buduće slike, i da to možda uopće neće biti slike“. U uvodu pak predgovora monografije što ju je 2012. objavio Art magazin ­Kontura Igor Zidić je zajedno s umjetnikom naslutio da će „njegov legendarni Šetač prije ili poslije postati Ležač, da će vertikala postati horizontala, da će homo erectus postati sleeping (i. e.: dying) man: Po svoj prilici, Šetaču je put određen i longitudinalno zacrtan. U dogledno vrijeme pretpostavljam da će malo više sjediti, postat će, možda Sjedač. Zatim, čovjek koji leži ili spava. Naposljetku, postat će Sjena iz prekrasne novele Jamesa Joyca Mrtvi“ (Dnevnik, 2004). Evo nas sada u toj prorečenoj budućnosti, usred netom otvorene Novakove izložbe Svijet bez mjere (kustosica Snježana Pintarić; tekst predgovora Vanja Babić, Snježana Pintarić), u prostoru za povremene izložbe Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o četvrtoj većoj samostalnoj izložbi toga autora u Zagrebu, nakon izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt (1999), Gliptoteci HAZU (Noćne slike, 2008) i također one posljednje u Umjetničkom paviljonu (Kontrola iluzije, 2015). Jedan od najistaknutijih slikara srednje generacije, poznat po svom legendarnom Šetaču, „arhetipskom plošnom znaku sa semafora postmoderne, suvremene svakodnevnice“, ovaj se put predstavlja najnovijim nizom od tridesetak slika velikih formata. Ovaj ciklus, kako to ističe Snježana Pintarić, „donosi ekspresionističke slike iz društveno-političke zbilje, a Novak nastavlja svoju prepoznatljivu urbanu motiviku i angažirani pristup“, a angažiranost se ostvaruje kroz prizmu kolektivne memorije i vlastite autobiografije...

Čini se da su slike i dalje ostale slike, no kakve su to slike sada, nakon oko trideset godina rada? I što se događa sa Šetačem, kakvim putovima on kroči? Je li doista postao sjena, ili smo zapravo mi, oni od mesa, ta postmoderna sjena unutar informacijskog društva?

Iz postava izložbe: Nepostojanost prostora, 2016. i Oni dolaze,  2018. / Snimio VANJA BABIĆ

Svijet informacija

Izdvojena od svih ostalih slika, na zidu koji se otvara na donji kat izložbenoga prostora, a koja se može doživjeti i kao svojevrstan ulaz u izložbu, postavljena je slika ­Vijesti (akrilik na platnu, 2016). Drugi plan slike autor je podijelio u kvadrate i pravokutnike različitih boja unutar kojih se nalaze vijesti prenesene riječima ili kroz grafički likovni jezik, koje se može protumačiti i kao malene kompjuterske ekrane. U prvome planu nalazi se autorov autoportret u sjedećem položaju, njegova ekspresivnost izražena je dominantnim crvenim linijama. Velik je kontrast između trodimenzionalne izražajnosti autorova lika i njegova zloguka pogleda te pozadine koja donosi tek plošne likove i same grafeme.

Dakle, dočekuje nas Sjedač, svojevrsni Mislilac, kojeg smo u različitim verzijama već imali prilike primijetiti unutar nekih ranijih radova. On se ovakav, u obliku autorova autoportreta može shvatiti kao pandan plošnim likovima Šetača i diskutabilno je tko bi u toj priči bio čija sjena... Pozadinu slike možemo zamisliti kao zid što nosi mentalnu mapu autora koja poput nekog mnoštva displeja prikazuje različite vrste vijesti, od kojih su neke javne, a neke privatnije naravi, no na kraju krajeva sve se one spajaju unutar naših ličnosti. U ovome slučaju riječ je o ličnosti-internetskoj stranici /novinskoj agenciji zoltan.hr koja donosi naslove ili citate iz autoru dragih književnih djela (Kroz pustinju i prašumu ili „Sloboda ptica me vrijeđa“– Cormac McCarthy), izgovorene riječi ljudi koje autor susreće na svome putu (Zaboravila je kupiti kruh), povijesne događaje kojih se sjećamo ili za koje smo čuli (Oba dva, oba dva, oba su pala), same dnevne vijesti preobražene ironijom (Ja sam kriv), itd. Ako se vodimo  monografijom iz 2012, Novak dosad nije uključivao riječi unutar većih radova, osim iznimno u Divljaku (tempera na kartonu, 1993) ili www.croatiansuicide.com (dva ulja na platnu iz 2003), no one su se nalazile u dnu slike, tako da tekst nije bio njezino dominantno tkanje. Ni ovaj put ne možemo reći da su grafemi dominantno tvorbeno tkivo slike, no ipak nam autor tu narativnost o kojoj su pisali mnogi, tako karakterističnu za njegovo slikarstvo, sad doslovno prebacuje i u fragmentiran misaoni izričaj. Priča je i dalje fragmentarna (kako je iskazao Borivoj Popovčak), no sada možemo pročitati „predtekst“ iz kojega se nižu i izrastaju druge slike ove izložbe, iz tog posthumanog www.zoltan.hr. Je li moguće pobjeći od vrtoglavog kolanja informacija ili je bolje stopiti se s njima, biti jedan od Šetača, ali na vlastitoj, još uvijek trodimenzionalnoj domeni?

Meso – razmeđe humanog i animalnog

Treba li žrtvovati meso, zaboraviti na tijelo, obaviti lica i vratove mandorlama kako ih u predgovoru kataloga ove izložbe naziva Vanja Babić: „Likovi ili grupe likova katkada su – u cijelosti ili tek djelomično – izdvojeni ili akcentirani u zasebnim prostorima, svojevrsnim mandorlama (...), a u pojedinim će slikama kolopleti dinamično naslikanih figura na kompozicijski srodan način dočaravati ispraznu zabavu, animalno orgijanje ili brutalnu tučnjavu.“ Meso kao bijeg, meso kao prazninu, meso za meso. Zaborav kroz meso...

Vijesti, 2016.

Meso, 2018.

Čopor, 2017. / Snimio GORAN VRANIĆ

Ovom izložbom, za razliku od Noćnih slika gdje je dominirao raster grada, prevladavaju masovne scene, ponekad zbijene gomile ljudi (Neradni dan, akrilik na platnu, 2018),  ponekad sasvim isprepleteno meso, toliko da se više ne vidi individualno tijelo (Meso, akrilik na platnu, 2017), a koji put su figure zatvorene u ekrane (Stanica, akrilik na platnu, 2017). Neke od tih masovnih scena imaju u sebi nešto od sedme umjetnosti, pomalo podsjećaju na scene filmskih spektakala. Kako kaže Zidić, „ima i videa u tom slikarstvu, i stripa, i filma, a i drugog slikarstva“, i to je među ostalim ono što ga čini originalnim i čime se ono izdvaja. Kroz tradicionalni medij, i kroz svoju vjeru u „mitsku vizualnu snagu svojstvenu jedino manualno izvedenim slikama“, kako piše Babić, Novak u trideset godina stvaralaštva ustrajno razvija vlastiti narativ unutar kojeg se bavi temama posthumanizma, svim tim copy paste sredstvima umnožavanja kojima današnje društvo obiluje.

Sam autor također zadržava svoj vlastiti copy paste simbol različitih plošnih figura Šetača, a i nekih drugih tipova likova, koji su svi nastali  šablonama, za koje kaže da potroši najviše vremena na njihovu izradu. Ti likovi stvoreni s pomoću predložaka na neki način provociraju promatrača jer u kombinaciji sa često uzburkanim, ekspresionističkim pozadinama, prostorima atmosfere, prirodno poželimo da „ožive“, da se s njima stope. Kao da im te uzburkane pozadine čeznu dati ekspresivnija lica.
Na ovoj izložbi plošni likovi su i u kontrastu s animalnije obojenim likovima poput ludog Štefeka (Ludi Štefek, ulje na platnu, 2018) kojega je autor doista poznavao ili recimo bezimenih likova na slici Čopor (akrilik na platnu, 2017). Posljednja slika na neki način ujedinjuje paradokse ljudskoga postojanja – da, ljudi su životinje, „zvijeri s dvojim leđima“, egzistiraju u čoporu, povode se primarnim instinktima mesa i tijela, a danas je sve „instant“ i nitko više ne promišlja poimanje „žrtve“. No Novak i na ovu sliku dodaje tekst, ponovno citirajući Cormaca McCarthyja, a sam ljudski čopor smješten je unutar ekrana! Autor daruje moć riječi majmunolikim, tamnim figurama, a sama mogućnost jezika je ta koja nas razlikuje od životinja. Kao što je zapisao Giorgio Agamben, citirajući lingvista Heymanna Steinthala, u svojoj knjizi Otvoreno –  čovjek i životinja: „s jezikom počinje istinsko i ispravno čovječanstvo, on je most koji vodi od životinjskog kraljevstva do ljudskog kraljevstva“.

Kod Novaka taj čopor, koji se izražava profinjenim književnim citatima poput: „Sve je napravio u snu; Sva je povijest na tvom licu; Sve što jede može se ukrotiti...“ smješten je unutar ekrana! Preko animalnosti nekako smo stigli do jezika, no potom smo smješteni u plošni svijet ekrana unutar kojih jezik gubi moć, a i ono dobro, instinktivno, životinjsko u nama hlapi. Ekran istovremeno krade tijelo i um... Je li to ta besmrtnost koju ćemo dosegnuti, jednom kad se riješimo ama baš svega (humanoga)?

Oko autorovo

Možda je baš stoga, za razliku od izložbe Kontrola iluzije gdje je sveprisutno frontalno oko bilo ono nadzorne kamere, ovdje ono koje najviše osjećamo autorovo. Njega možemo doživjeti u ulozi posljednjeg suca-mislioca, čiji je jedini akt slikarstvo, kao primjerice na slikama Diavolo in me (akrilik na platnu, 2018), Promatrač II (ulje na platnu, 2018) ili već spomenutim Vijestima. On nam sudi ovim slikama, ili još bolje rečeno – on predstavlja stvari onakve kakve jesu i kakvima ih vidi, uvijek „slikarski“ odvojen od svijeta oko sebe. Za razliku od oka nadzorne kamere koje nas je ispunjalo nelagodom jer ne vidimo što se nalazi iza, niti možemo odrediti sljedeći potez kamere, slikarev je pogled krut i razočaran. Baš kao da ta „kontrola iluzije“ nije dokraja izvršena jedino na njemu. Autora proganja, kako se izrazio Zidić, „malrauxovski fenomen ljudske sudbine“, on sa čovječanstvom i samim sobom suosjeća, ali nas i kudi. Iskreno rečeno, teško je odrediti čiji je pogled nelagodniji – onaj nadzorne kamere ili ovaj autorov?

Nadzornu kameru ipak osjećamo kao neki strani entitet, no kad nas prati oko autorovo, to je kao da se suočavamo sami sa sobom i s posljednjim natruhama vlastita humanizma. Jer na ovoj izložbi kao da se nalazimo u nekome postapokaliptičnom ambijentu Mad Maxa, nakon nadzornih kamera, i nakon gradova; gdje uskovitlanošću kompozicije nekih slika, figure gube tlo pod nogama (Nepostojanost prostora, akrilik na platnu, 2016). Kako se približavamo kraju, ipak čovjek od krvi i mesa postaje sudac... Leži li možda u toj činjenici ipak neka nada? U tim pojedincima izopćenicima, kojih je malo, ali koji će možda jednoga dana donijeti neku promjenu...
Kao što je zapisao Agamben u već spomenutoj knjizi: „Homo sapiens, dakle, nije ni jasno definirana vrsta ni materijal; to je, štoviše, stroj ili aparat koji služi za prepoznavanje čovjeka.“ Dok god prepoznajemo i kritiziramo sami sebe, još smo tu... A to nam uvelike, sasvim postojano, uza svu mahnitost i nepostojanost globalnog svijeta, dokazuje Novakovo slikarstvo.