Četiri predsjednika, tri rođendana

Dani kada ugledne institucije otvaraju vrata široj javnosti posebno su svečane prilike i trenuci u kojima se valja prisjetiti i uloge što su je one odigrale u stvaranju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Esencija je to govora kojim je ministrica kulture Republike Hrvatske, Nina Obuljen-Koržinek, 11. veljače pozdravila prisutne na obilježavanju Dana Matice hrvatske u Dvorani Jure Petričevića. Proslava Matičina 177. rođendana okupila je brojne čestitare, Matičine članove i prijatelje, kao i predstavnike crkvene i svjetovne vlasti, a za sve je njih najveća Matičina dvorana prostorno jedva dostajala.

Predsjednik MH Stipe Botica, bivši predsjednici Stjepan Damjanović, Josip Bratulić i Igor Zidić, Tonko Maroević / Snimio MIRKO CVJETKO

Razlog takvu interesu krije se u objedinjavanju čak triju proslava. Uz Maticu, ove su veljače akademik Josip Bratulić i Igor Zidić, dvojica od 24 dosadašnja Matičina predsjednika, zakoračivši u deveto desetljeće plodonosnih i brigom za očuvanje kulturnog nasljeđa i nacionalnog identiteta protkanih života proslavila velike jubileje. Premda je, kako to još na samim Matičinim počecima zapaža Tadija Smičiklas, a u uvodnom govoru ističe sadašnji predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica, Matica kao institucija od osnutka bila stup hrvatske knjige ili živa akademija pa se tako do dana današnjeg može podičiti s oko tri tisuće naslova raspačanih u gotovo tri milijuna primjeraka, uvaženi su obljetničari, svaki u svojoj brazdi kulturnog i znanstvenog djelovanja, brigu za književnost i borbu za očuvanje živog jezika povezivali i s drugim snažno prisutnim područjem osobnog interesa – likovnošću.

No reći kako je u Svetom Petru u Šumi rođeni Josip Bratulić, koji je Maticom hrvatskom predsjedao od 1996. do 2002, filolog, povjesničar književnosti i kulture, nekadašnji dekan zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i redoviti član HAZU-a, a Splićanin Igor Zidić, na čelu Matice od 2002. do 2014, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, pjesnik i ravnatelj pod kojim je zagrebačka Moderna galerija doživjela procvat bilo bi primjereno tek za uvod u sažete i nepotpune leksikonske natuknice o njihovim životima i postignućima. Želeći uveličati proslavu svojih obljetničara, Matica je hrvatska pozvala njihove dugogodišnje prijatelje, ugledne znanstvenike i akademike Stjepana Damjanovića, predsjednika MH od 2014. do 2018, i Tonka Maroevića da daju preglede njihova djelovanja.

Damjanović je tako istaknuo kako nijedan filolog nije imao tako brojnu publiku kao što je ima Bratulić, što dovodi u vezu s njegovom neprekidnom željom da prosvjećuje i sposobnošću da nastup prilagodi razini znanja što je posjeduje njegova publika. Važnost spoznaje o korijenima danas živa jezika u njemu je snažno prisutna, kao i interes za rad najstarije nam poznate svete prosvjetiteljske braće pa je bilo samorazumljivo da će upravo Bratulić, s prijateljem Želimirom Janešom, osmisliti Aleju glagoljaša Roč – Hum. „Na njezinu ulazu stoji isklesano slovo S i ispružena ruka koja pokazuje smjer kretanja Alejom, kakva se nalazi i u glagoljskim knjigama. Ukupno Bratulićevo djelo doima se kao jedna takva ruka koja nas upozorava na važnost ostvarenja u našoj kulturi i njihove implementacije u našu suvremenost.“

Prema Maroevićevu govoru daje se zaključiti kako Zidićev rad, kao ista ta ruka, funkcionira u promišljanju likovnosti. Studij prava njegovu je pisanju, osim faktične i ekspresivne vrijednosti, dao izrazitu logičnost i argumentiranost. No govoriti o njemu znači i govoriti o čovjeku čija je poezija pedesetih godina unijela svježinu, čistoću, reduktivnost i simboličnost, a tu je svježinu njegovo promišljanje unijelo u likovnu kritiku. Prvi je pisao o hrvatskom nadrealizmu i postavio orijentire modernizaciji hrvatske suvremene umjetnosti. „Taj je čovjek malo stariji, ali mnogo ozbiljniji od mene i u mnogočemu mi može poslužiti, ako ne kao uzor, onda barem kao orijentir“, zaključio je Maroević.

Za sam kraj, okupljenima su se obratili i sami slavljenici, Zidić poželjevši da je sve to lijepo zamotana varka i nadajući se da, barem duhom, ne prelazi pedesetu, a Bratulić poželjevši da, slijedeći povijest, gradimo suvremenost i budućnost. A u to su i oni utkali neprocjenjiv doprinos.