Vrhunski retrošik

Za mnoge kritičare – i dobar dio publike čiji su se ukusi i stavovi formirali na literaturi razvikanih i utjecajnih kritičara kao što su Lester Bangs i Dave Marsh – pojmovi poput progresivni rock ili jazz-rock sinonimi su za pretencioznost i napuštanje izvornih načela rock-glazbe, njezinih primarnih instinkta, uličnih korijena i originalnoga duha, koji podrazumijeva spontanost i društveni angažman. Kritike usmjerene protiv bilo kakve ideje progresivnoga u rocku doživjele su kulminaciju u drugoj polovici sedamdesetih, s pojavom punka i novog vala.

Ukratko, u analizi žanrovskih pojava u evoluciji rock-glazbe, osobito je prog (s ambicioznim korištenjem elemenata literature, teatra i jazza) pobuđivao podvojene, a često i suprotstavljene reakcije. Pritom se narativ o tome kako je punk-revolucija izvukla popularnu glazbu iz progresivnoga gliba, te je uz pomoć metode uradi sam vratila masama, ponavljala sve dok nije postala opće mjesto, nepodložno ozbiljnijim raspravama.

Kultni Asanovićev album iz 1974. objavila je Croatia records u remasteriranoj formi

Tek su devedesetih neke nove generacije revidirale glazbenu ostavštinu pretpankerskog razdoblja, ispravno uočavajući golu činjenicu da se – unatoč nekim uistinu nepotrebnim ondašnjim ekscesima, poput trija Emerson, Lake & Palmer, nekim etapama grupe Yes i slično – i pretpankerskih 70-ih snimala i objavljivala prvoklasna glazba. Ne nužno na polju progresivnih egzibicija.

Govoreći o svjetskoj sceni, dovoljno je prisjetiti se ondašnjih remek-djela Davida Bowieja (Station to Station, Low), Vana Morrisona (It’s Too Late To Stop Now, Veedon Fleece), Toma Waitsa (The Heart of Saturday Night), Dylana (Blood on the Tracks), Springsteena (Born To Run), Pink Floyda (Wish You Were Here) – lista se proteže unedogled, pobijajući svaku tvrdnju kako je rock u osvit punka patio od kreativnog zastoja. Upravo suprotno.

Povratnički album upravo je pred vratima

Budući da je dinamika domaće scene uvijek velikim dijelom ovisila o supkulturnim i žanrovskim potresima na globalnoj pozornici, mogli bismo izvesti slične zaključke – s jednom bitnom ogradom. Naime, hrvatska scena doista je svoje najvitalnije radove dala od pojave novoga vala (i punka, doduše u tragovima). Pa ipak, o činjenici da domaći i eks-domaći rock ne počinje od Azre, Kazališta, Haustora, Parafa, Paket aranžmana, Pankrta ili Filma (odnosno od mitske novovalne i punk-revolucije) još malotko vodi računa. Izuzimajući masovnu popularnost Bijelog dugmeta kao izdvojenog fenomena, mnogo je dokaza u prilog činjenici da su i na ovim prostorima ranih i srednjih 1970-ih nicale intrigantne pojave: Josipa Lisac, Drago Mlinarec, grupa Time, ili u današnjem bliskom susjedstvu ljubljanski kantautor Tomaž Pengov, ili pak Buldožer kao začudna spona razbarušene hipijevštine i protopankerske subverzivnosti – sve se to kvalitetom, sviračkom kompetencijom i razinom maštovitosti moglo barem donekle – ili u potpunosti – mjeriti s europskom scenom.

O supkulturnim aspektima i opisanom kontekstu raspravlja se – premda iz drukčijeg diskursa – i u Gallovu eseju priloženom u knjižici recentnog reizdanja jednog od kultnih albuma toga vremena, Majko zemljo, koji je 1974. za zagrebački Jugoton snimio iznimno cijenjen klavijaturist i skladatelj Tihomir Pop Asanović. Riječ je o reizdanju u raskošnoj, proširenoj i pomno remasteriranoj formi, nalik sličnim projektima na svjetskoj razini – ovdje uz dodatak njegova drugog solo albuma jednostavno naslovljena Pop (1976, Jugoton). Čitav projekt nadgledao je sam autor, a urednici iz Croatia Recordsa doista su se potrudili rekonstruirati izvorne ploče (čiji se dobro uščuvani rabljeni primjerci zbog povećane potražnje razmjenjuju za 50–100 eura) te ih ponuditi u jedinstvenom paketu kao prvorazredni dokument vremena – ali i mnogo više.

Naime, glazba i danas zvuči uglavnom intrigantno i nadahnuto, potvrđujući činjenicu da je Asanović u vrijeme kreativnih vrhunaca funkcionirao kao integralni dio svjetske jazz-rock i funk-scene. Riječ je o tipičnom primjeru nomadskog, kreativno znatiželjna duha. Formalno glazbeno obrazovanje stekao je u rodnom Skopju, a s reputacijom jednog od najdarovitijih klavijaturista s ovih prostora prošao je uzduž i poprijeko ne samo prostor bivše države; instrumentalističku vještinu brusio je potkraj šezdesetih po manjim nastupima u Njemačkoj, a kad se priključio Bošku Petroviću i Zagrebačkom jazz kvartetu, dodatno se usavršio „na prvoj crti“ – na brojnim europskim jazz-festivalima. No, poput svih velikih glazbenika, Pop je zazirao od čistunstva – njegovi afiniteti prema progresivnom rocku pretočit će se u doprinos prvoj postavi grupe Time.

S pozicijom četvrtog orguljaša Europe (prema časopisu Jazz podium) Asanović će, osim u postavi Timea s Dadom Topićem, sudjelovati u radu još jednoga velikog onodobnog sastava, September. Njihov vođa, pjevač i gitarist Janez Bončina, potom Dado Topić, Josipa Lisac, vrstan bubnjar Ratko Divjak i agilna puhačka sekcija (predvođena sjajnim trubačem Petrom Ugrinom) tek su dio elitne, all-star postave koja je sudjelovala na albumu Majko zemljo – slobodno strukturiranoj zbirci besprijekorno izvedenih jazz-rock-stilizacija, funk-potisaka, latino-elemenata i gdjekoje meditativne balade. Primjerice, sanjiva tema Balada o lišću zvuči, zahvaljujući vokalima suautora Dade Topića, poput sestre Pjesme No. 3 s prvijenca grupe Time. U drugoj impresivnoj baladi, Ostavi trag, zablistala je 24-godišnja Josipa Lisac. Proslavljena naslovna tema (u kojoj vokale dijele Topić i Bončina) jednako je dojmljiva; isti zaključak vrijedi i za ležerni latino-rock Telepatija, kao i za filmični instrumental Berlin.

O vještini i imaginativnosti Asanovićeva muziciranja izlišno je raspravljati, bez obzira na to je li riječ o orguljama, električnom klaviru ili tada pomodnu moog-sintesajzeru; ironično, upravo će synth-dionice danas zazvučati demode, kao puki dokument ambicioznoga vremena.

Sve je to ponovio na drugom, manje razvikanu, ali ništa manje kvalitetnu albumu Pop, koji je realiziran s reduciranom postavom (Zdenka Kovačiček umjesto Dade Topića, smanjeni opseg puhačkih instrumenata) i stilski profiliranijim materijalom. Mnogi od suradnika naći će se zajedno s njime uskoro u postavi grupe September, no to je neka druga priča. Našavši se nakon toliko godina i desetljeća ponovno pred publikom, Asanovićevo solo stvaralaštvo – obuhvaćeno ovim važnim reizdanjem – još jednom svjedoči o jednom od najzačudnijih pijanističkih i autorskih talenata iz razdoblja čije vrijednosti ni skori dolazak punk-revolucije nije mogao tek tako uništiti. I još nešto: povratnički studijski album upravo je pred vratima.