Tko predstavlja, a tko zapostavlja Hrvate u BiH

Već tjednima hrvatsku javnost s obiju strana granice, i hrvatske i bosanskohercegovačke, informiraju o kretanjima u političkom životu Bosne i Hercegovine. Osuđuju se odlasci na službene proslave, povlače veleposlanici, ali se javnost ne informira o stvarnom stanju u BiH. A HRT poziva uzurpatora vlasti i oskvrnitelja Ustava na gostovanje u jednom od najgledanijih termina.

Također, Vesna Pusić i Bujanec, Jadranka Kosor i Karamarko, Pilsel i Mesić, Neovisni za Hrvatsku i Duhaček, 9. siječnja tvitaju, postove pišu, javljaju se u medijima, od Bujice do Indexa. Svi ujedinjeni u misiji razapinjanja svih Hrvata prisutnih na proslavi Dana RS-a, jer je taj dan neustavan.

A je li 9. siječnja kao Dan Republike Srpske uistinu neustavan? Bošnjački „stručnjaci“ za ustavno pravo, koje i hrvatske medijske kuće rado konzultiraju, svi ured rekoše da jest. Ipak, valjalo bi provjeriti zašto je Ustavni sud BiH 2015. odlučio da je taj praznik u suprotnosti s ustavnim odredbama. Činjenica je da RS, kao Srpska Republika BiH, nastaje upravo na taj prijeporni datum 1992. godine, da bi kao entitet uspostavljen Daytonskim sporazumom koji su potpisale i SAD i Republika Srbija i Republika Hrvatska s predstavnicima konstitutivnih naroda iz BiH opstala do danas.

Ishod rata i nepravedna mira

Ako se prisjetimo Domovinskog rata, posebice rata u BiH, lako je utvrditi tko je pokrenuo sukobe, tko je združeno s JNA sustavno i okrutno rušio, sijao smrt i osvajao tuđe prostore. Osvajanja područja agresijom i ubijanjem na svojevrstan su način nagrađena Daytonskim sporazumom, tako što je BiH podijeljena na dva entiteta, od kojih je jedan i RS. Pa zar nije prijeporno ozakoniti ratni plijen stečen agresijom i štoviše taj čin učvrstiti sporazumom kojim se dijeli BiH?! Zar nisu oba entiteta kao ishod rata i „nepravedna mira“ dobila niz ustavnopravnih prerogativa samostalnosti?! Zar nije vrijeme zbaciti „luđačku košulju“, kako u svom licemjerju, u gesti cinizma, govori visoki predstavnik za taj sporazum?! I sad odjednom postaje nebitan nastanak entiteta, nebitna podjela države, nebitni su i projekti i metode i tvorci djelidbe i sve ono npr. što RS čini republikom, a postaje važno tko je bio na proslavi dana RS-a, entiteta koji živi 26 godina. Dakle, tko je bio s hrvatske strane, koja se u ratu samo branila, pa i referendumom branila jedinstvenu BiH (29. veljače i 1. ožujka 1992), a ništa nije otimala pa ni dijelila, pa tako nije ni sebi mogla dodijeliti što su druge strane učinile. Zar se to uistinu ne vidi? Zar te činjenice još treba objašnjavati, štoviše i onima u Hrvatskom saboru?

Brine li se tko u zgradi Predsjedništva BiH o Hrvatima? / Snimio Armin Durgut / PIXSELL

Naravno, problematično je postumno odlikovanje Slavka Lisice, osuđenoga ratnog zločinca, ali bitan je i kontekst cijeloga događaja. Obilježavala je Republika Srpska datum osnivanja i kao krsnu slavu, zaštitnika entiteta Svetog Stefana, sve do 2015, kada je Ustavni sud BiH upravo u toj činjenici da je datum obilježavanja vjerskoga karaktera našla razlog proglasiti ga suprotnim najvišem državnom aktu. Postupivši sukladno odluci Ustavnoga suda, Narodna skupština RS-a za taj isti dan 9. siječnja odredila je da bude sekularni praznik, Dan Republike, čime je formalno ispunila traženo.

Slavila je Republika Srpska taj dan i 2012, a Orden časti primio je banjalučki biskup Komarica, kako reče „u duhu praštanja i pomirenja“. Taj dan čestitao je i tada aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Nije li onda jasno otkud Čović, bosanskohercegovački državni ministri, veleposlanik Del Vechio i drugi na obilježavanju Dana RS-a?!

Danas se gradi lažna predodžba i zavarava javnost kako su politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata i veleposlanik RH sudjelovali na posthumnoj dodjeli priznanja čovjeku koji je zapovijedao napadom na Šibenik, zbog čega je i osuđen za ratni zločin. Istine radi, dodjela priznanja bila je u 10 sati na jednom mjestu, a u 14 sati na drugom mjestu održana je svečana akademija kojoj su prisustvovali hrvatski predstavnici.

Dodik na američkoj crnoj listi

I još nešto, tko danas vodi Republiku Srpsku? Jesu li to oni koji su zapovijedali ratnim aktivnostima, činili zločine i za njih pred pravosuđem odgovarali? Ili su to neki drugi, koji su 1998. na valu demokratizacije u Republici Srpskoj nosili reforme, a da su ih SDS-ovi pristaše nazivali demokratima sa SFOR-ovih tenkova? Ovo je danas nova ekipa koja je nazivana reformskim vodstvom Republike Srpske, za koje je 1998. Madeleine Albright, tadašnja državna tajnica SAD-a, prilikom dolaska u Banju Luku rekla da predstavljaju „svježi vjetar s Balkana“.

Istina, s protekom vremena i odbijanjem ustupaka međunarodnim činovnicima raspoređenima u BiH Dodik dospijeva i na američku crnu listu. Možda dijelom i zbog toga što javno ističe da je bosanskohercegovački politički i pravni sustav nefunkcionalan, da su zabrinjavajuće deformacije Ustava BiH, da se metodologijom obrade prikupljenih podataka i interpretacijom popisa stanovništva manipulira, da bi bosanskohercegovački politički predstavnici trebali preuzeti odgovornost za procese koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini, a ne čekati reakcije međunarodnoga supervizora, Visokog predstavnika. Zahtijeva Dodik i povlačenje stranih sudaca iz Ustavnoga suda BiH, smatrajući da domaće pravosuđe svojim kapacitetima, uvažavajući ravnopravnu zastupljenost predstavnika konstitutivnih naroda, može primjerenije odlučiti o problemima u društvu čiji su i oni dio. Ne odnose li se te Dodikove zamjerke ponajviše na međunarodne projektante nefunkcionalne, nerazvijene, neravnopravne i podijeljene državne zajednice BiH?!

S druge strane, zna li se u RH da Dodik ne želi blokade izgradnje Pelješkoga mosta, dok ostala dva člana predsjedništva BiH prijete tužbama i zabranama? Što činiti i kako surađivati s onima koji prijete? Hoćemo li i s Dodikom prekinuti suradnju? S kim bismo trebali surađivati?!

Zamislite, na sudjelovanje Hrvata u obilježavanju Dana RS-a upozoravaju Index, Jutarnji list, N1, RTV F BiH, Klix i njima slični. Što mislite jesu li oni ikada javljali kako je upravo tog istog 9. siječnja 1994. tzv. Armija BiH počinila pokolj u Buhinim Kućama kod Viteza? Jesu li izvješćivali o Križančevu Selu, Doljanima, Uzdolu, bugojanskim Hrvatima i ostalim zločinima tzv. Armije BiH nad Hrvatima? Jesu li Index i Jutarnji objavili da je Željko Komšić sve to vrijeme bio pripadnik tzv. Armije BiH, da je dobitnik Zlatnog ljiljana, najvišeg vojnog odličja te vojske? Analiziraju li odnos Nezavisnog za Hrvatsku, dodrinaša Hasanbegovića, prema položaju Hrvata u BiH? Zna li se da je N1 nakon mirnog prosvjeda R.I.P. Demokracy u Mostaru, kojim se ukazalo na zloporabe neustavnog izbornog zakonodavstva BiH i uzrupaciju mjesta hrvatskoga člana Predsjedništva, želeći manipulirati javnost, montirao snimke huliganskih nereda u Podgorici potpisavši ih kao prosvjed u Mostaru? O stvarnome položaju Hrvata nažalost izvješćuju samo hrvatski mediji u BiH – portali Dnevnik, HMS i Poskok, Radio Herceg-Bosne i lokalne radijske postaje, Večernji list i nekolicina drugih, a pitanje je dopire li taj glas do Hrvatske.

Uzurpacije hrvatskih pozicija

Nedostatak spoznaje i senzibiliteta za položaj Hrvata u BiH u hrvatskom medijskom mainstream-prostoru dovodi do prihvaćanja iščašenih tema sarajevskih medija, čime se stvara ozračje nepovjerenja u bosanskohercegovačke Hrvate kao podupiratelje velikosrpske politike. Prateći navedene medije iz RH teško se može doći do saznanja da je netko deformirao odredbe svih sporazuma koje su bosanskohercegovački Hrvati potpisivali. Pita li se itko što je s Konfederacijom Republike Hrvatske i Federacije BiH predviđene Washingtonskim sporazumom? Ta je tema za spomenute medije irelevantna, kao i oduzimanje prava Hrvatima koje su silom odradili različiti međunarodni birokrati, visoki predstavnici, a posebice OSCE-ovi namjesnici, uz punu suradnju s veleposlanstvom SAD-a (jedan takav rekao je vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Puljiću „Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite“, op. a.). Takvi su nametnuli izborna pravila 2000. čije je odredbe o kolektivnom zastupanju Ustavni sud 2016. stavio izvan snage. Unatoč tomu izbori 2018. ipak su održani, bez izmjena zakona pa se ne zna kako će se implementirati u pogledu popune Doma naroda, a za izbor hrvatskoga člana Predsjedništva prekasno je, premda je u odluci jasno navedeno da se zakon mora mijenjati za sve administrativno-političke razine u pogledu kolektivnog predstavljanja. Rezultat djelovanja visokih predstavnika jest i gubitak pariteta u tijelima vlasti FBiH, izmjena postupka donošenja odluka u domovima naroda i niz drugih odluka pogubnih za opstojnost hrvatskoga naroda u BiH.

Konačno nakon posljednjih izbora i Komšićeve groteskne uzurpacije hrvatske pozicije u Predsjedništvu dolazi do okupljanja hrvatskih stranaka koje su na područjima u kojima su Hrvati većina osvojile plebiscitarnu potporu.

Naravno, to nisu vijesti koje ste mogli dobiti putem spomenutih medija u RH. Naprotiv, pritiskom upravo tih medija HRT je odlučio ugostiti Komšića u NU2.

Ipak, svako zlo za neko dobro. Valjda je sad svima jasno tko je Željko Komšić. Očito je da je glasovima Bošnjaka došao na poziciju hrvatskoga člana Predsjedništva ne želeći se čak ni predstavljati hrvatskim predstavnikom. Tumačeći Ustav taj čovjek izriče neistine prema kojima nigdje ne piše da se u Bosni i Hercegovini uopće bira hrvatski član Predsjedništva, a svima je jasno da je ta formulacija izrijekom navedena i u Ustavu, a i na glasačkim listićima kojima je izabran. Sve vrijeme on koji zastupa sve građane, pa i Hrvate, a ipak dijeli bosanskohercegovačko stanovništvo na nas i njih, pri čemu su za njega Hrvati oni. Uz to kaže da oni (Hrvati) imaju trećinu pozicija u BiH, što opet nije istina. Sama Federacija deformacijama Daytona pretvorena je u bošnjački entitet.

Unatoč ofenzivi lijevih medija i njihovu prikazivanju bosanskohercegovačkih Hrvata kao retrogradna elementa bosanskohercegovačkoga bića, politički predstavnici RH prepoznaju krucijalne probleme za opstanak vlastitog naroda u susjednoj državi i čine napore u vraćanju Dayonskim sporazumom zajamčene zaštite kolektivnih prava te uspostavi zdravoga partnerstva s legitimnim hrvatskim predstavnicima iz BiH, što bi u konačnici trebalo rezultirati izgradnjom pravednijih odnosa u BiH i njezinim prosperitetom kao države triju potpuno ravnopravnih naroda.