Sloboda ograničena viškom slobode

Kada suvremeno kazalište, koje je odustalo od katarze, kulminaciju ljudskih osjećaja i katarzu nastoji postići aktivističkim kazalištem, preciznije socioaktivizmom koji je odavno kreativno sterilan jer ponavlja davno potrošeno, tada se publici ponudi predstava u predstavi s puno ambicije i malo rezultata. Ne samo umjetničkoga nego i aktivističkoga. Tada glumački trud, kojega u takvim predstavama itekako ima, ne bude uzaludan, ali nije umjetnički zanimljiv. Takav dojam ostavlja predstava Bakhe Kazališta Ulysses s Brijuna, nastala prema Euripidu, u režiji Lenke Udovički, izvedena 19. siječnja na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih.

Sve uloge u Bakhama ostvaruju glumice - Snimio Matija Kasaić Drakšić

Kao i više puta dosad Kazalište Ulysses svoj je „aktivni odnos prema stvarnosti i povijesti“ svelo na fragmentarno, selektivno odčitavanje i stvarnosti i povijesti. Pritom zaboravlja da inzistiranje na aktivističkim klišejima, ma kako se oni autorima ulisovskog kazališta i izvođačima predstave činili intrigantnima i zanimljivima, nisu ni prava stvarnost ni stvarna povijest, nego tek nezanimljiva, tendenciozna interpretacija koja više i ne iritira nego tek proizvodi dosadu. Aktivističko je osobito naglašeno u dijagnosticiranju stvarnosti i povijesti, koja je galimatijas psihijatrije, psihoanalize, aluzivne politike, gađenja crkve i vjere, fizičkog teatra itd., a koja kao uvod u Bakhe nastoji biti zrcalo u kojemu se odražava Euripid, odnosno propituje njegova svevremenost.

Sendi Bakotić, asistentica redateljice Udovički, o sadržaju i namjerama predstave piše: „Na grupnoj psihoterapiji nalazi se dvanaest žena. Svaka sa svojim teretom i žudnjama traži utočište od patrijarhalnog, kapitalističkog, nemilosrdnog svijeta u kojem je postalo nedopustivo pokazati bilo kakvu slabost ili izgubiti kontrolu. Na putu oslobođenja od stanja prisilne normalnosti one ulaze u mitski svijet Euripidovih Bakhi i odvode nas na dubinsko putovanje u prirodu čovjeka: kroz vječiti sukob apolonskog i dionizijskog načela, razuma na kojem je uspostavljena zapadnjačka civilizacija i naših iskonskih nagona, strahova i potreba.

Predstava se oslanja na moćnu suigru glume, pokreta i glazbe te magične prirode brijunskog otočja. Glazba je skladana na temelju materijala dobivenih medicinskim mjerenjima emocionalnih stanja glumica – rada srca, disanja i moždanih aktivnosti. Ovakvim pristupom gledatelji će svim osjetilima biti uronjeni u vanjsku predstavu unutrašnjosti svoje, ljudske prirode, u zajedničkoj čežnji za (ne)dohvatljivom slobodom.“ Impresivno i obećavajuće, iako bez „prirode brijunskog otočja“. A što smo vidjeli od sve te kompleksnosti; suvremene i euripidovske, aktivističke i medicinske, intimističke i emocionalne? Vidjeli smo mnoštvo nedorečenosti.

Nakon na početku glumački nijansirane, studiozne i dojmljive masovne psihoterapije glumica; Katarine Bistrović Darvaš, Ivane Krizmanić, Barbare Prpić, Dubravke Miletić, Lucije Šerbedžija, Senke Bulić, Hrvojke Begović, Lucije Barišić, Milice Manojlović, Dore Polić Vitez, Urše Raukar i Jelene Graovac, u kojoj se zgusnulo shizofreno i rastvorilo nataloženo – gdje su dominirale njihove želje da sve svoje individualne opterećujuće natruhe i naplavine civilizacije kanaliziraju i odlože na mjesto slobode oslobođene svakog okvira i svakog obzira, svakog odnosa i veze s prošlošću – teško je opravdati i prihvatiti njihov razlog za predstavu, koja bi imala „aktivni odnos prema stvarnosti i povijesti“. Teško je ne zapitati se, zašto su se glumice iz dojmljive predstave o sebi, u kojoj “negiraju” i odbacuju taloge civilizacije i prošlost vlastitih iskustava, upustile u Euripidove Bakhe, koje “nisu” problem?

Ako su to učinile samo radi provokacije, tada bi, zajedno s redateljicom, morale imati na umu da je temelj dionizijskoga u umjetnosti; ulaženje u nered, prepuštanje podsvjesnom i kaotičnom, da bi se iz njega stvorio viši poredak, kako je, uz njegov apolonski antipod, u Rođenju tragedije iz duha glazbe zapisao Nietzsche. To spominjem ne zato što toga nije bilo, nego zato što nije bio redateljski i glumački dovoljno osviješten. Nije „ušao u nered da bi se iz njega stvorio viši poredak“, to jest umjetnost, koja bi pripremila katarzu bez koje grčka tragedija ne funkcionira, ne odašilje emocionalnu i svaku drugu poruku, bez obzira što naše doba ne priznaje ni grčku tragediju ni katarzu kao relevantne činjenice suvremenih tragičnih radnji.

Zbog toga dobro iščitavanje i situiranje euripidovskih vječnih pitanja, dvojbi i razloga u predstavi postaje nedovoljno razvidno. Ili pak biva odveć naglašeno. Zbog obojega predstava često upada u ritmičke praznine, ostaje izvan “logičnog” tijeka dramske radnje i intenziteta glumačke suigre. Prisutnost glumica ne stvara i ne obogaćuje dramsko stanje koje glumački nastoje, a tijekom dramskog sukoba i postižu Katarina Bistrović Darvaš (Dionis) i Ivana Krizmanić (Pentej).

Pohvalu itekako zavređuje glazba koju su osmislili i komponirali Nigel Osborne i Davor Rocco, kao i stručni suradnik, psihijatar Stanislav Matačić.