Slikar promišljenih i suzdržanih kompozicija

Slikar koji zasigurno zauzima istaknuto mjesto na povijesnoj lenti hrvatskog slikarstva kraja 19. stoljeća jest Nikola Mašić, autor o kojem su se od njegova vremena do danas izricala kontroverzna stajališta u pogledu kvalitete slikarstva, tvrdoće i zatvorenosti u zadanostima klasičnog akademizma, i to najvećim dijelom zato što Mašić stvara u vrijeme kad se u Europi javlja niz umjetnika s potpuno drukčijim slikarskim izričajem, ponajprije impresionisti.

Iako je rano izgubio roditelje, uspio se školovati u inozemstvu i steći slikarska znanja u Beču, Münchenu i Parizu, najistaknutijim umjetničkim centrima toga doba. Čak se našao i kao djelatnik u nekim likovnim institucijama, ali usprkos tomu što su ga svi ti izvori novih umjetničkih strujanja i situacije kojih se doticao mogle svrstati uz bok najvrednijih hrvatskih slikara zadnja tri desetljeća 19. stoljeća, nažalost nisu potisnuli njegovu akademsku likovnu orijentaciju iz razloga o kojima se samo može i dan danas nagađati.

Snimio GORAN VRANIĆ

U Modernoj galeriji u Zagrebu izloženo je stotinjak djela Nikole Mašića (što je u dosad utvrđenoj građi gotovo pa cjelokupno njegovo stvaralaštvo). Izložba uključuje radove različitih slikarskih tehnika, od ulja do crteža. Vitrina s uredno dokumentiranom papirologijom o naobrazbi i kratki film u uvodnoj dvorani iz koga se mogu vrlo sažeto i sadržajno saznati najvažniji biografski podaci dobar su naputak za ono što će posjetitelj vidjeti u, ako sam dobro izbrojala, osam dvorana koje pokrivaju bogat opus Nikole Mašića.

Hrvatskoj javnosti najpoznatiji kao umjetnik čiji je uži izbor tema pripadao takozvanom žanr-slikarstvu, sa slavnom slikom Guščarica na Savi, cijeli svoj vijek ostao je zatočen baš u motivima koji su bilježili fragmente stvarnosti: mrtve prirode, domaće životinje, situacije ili portreti, interijeri i seljaci zaokupljeni svakodnevnim poslovima.

Miran i tolerantan karakter

Po onome što nam je poznato, najvećim dijelom iz svjedočanstava Ise Kršnjavoga i studioznih istraživanja slikareva života i djela Matka Peića, moglo bi se zaključiti kako je riječ o vrlo talentiranu umjetniku svoga vremena koji ili nije stigao ili nije uspio iskoračiti iz svijeta dugogodišnje tradicije akademskog slikarstva, ili je velika većina njegovih radova lišena hrabrosti da s brojnih studija iskorači na velika platna. Kršnjavi, koji mu je bio prijatelj i suradnik, branio je njegovo slikarstvo i time da su mnoga djela ostala nedovršena, a predstavljena su kao Mašićeva ostavština, dok je Ljubo Babić oštro kritizirao njegov rad priznajući mu tek nekoliko dobrih slika, poput spomenute Guščarice na Savi i Portreta Ličanina.

Kako god, analizirajući danas Mašićeva djela, ovako poredana jedno do drugog na zidovima Moderne galerije, može se steći dojam da su kritičari bili dijelom u pravu. Da, sasvim je izvjesno da je Mašić bio darovit slikar oplemenjen velikom strpljivošću i poznavanjem likovnog zanata, da na mnogim ozbiljnijim djelima postoje elementi koji govore u prilog tomu da unutar tvrdoće postoje pasaži u kojima je vidljiv utjecaj novih europskih strujanja. Ona su se mogla razviti i u nekom drugom smjeru, mogla su odjeknuti slobodnijim istupom koji bi slikara odveo tko zna kamo, možda i u društvo najcjenjenijih autora naše najplodonosnije škole toga doba, Zagrebačke šarene škole.

To se nije dogodilo možda i zbog karaktera Nikole Mašića, koji je bio miran i tolerantan, izrazito nekonfliktan, što se odražavalo i u ugođajima njegovih slika: mrtva priroda je mrtva, likovi u svakodnevnim situacijama statični, guske, kokoši, svinje, psi i druge životinje vrlo su studiozno razrađeni... Detalj mu je jako važan, minuciozna razrada svakog pera, dlake, lista ili ukrasa seljačke opreme, gospodske odjeće, oružja ili kopče Bošnjaka... Opterećenost detaljem tek ga u nekim djelima donekle napušta, primjerice u nekim pejzažima, eksterijerima nastali na Capriju, portretu Starca. Tamo se onda naslućuje maloprije spomenut odmak preko crte koji je mogao zaživjeti suptilnijom i, za njegovo vrijeme, suvremenijom, a time i priznatijom umjetnošću.

Vrt u Capriju / Kamena klupa, 1880.

Uz malen broj velikih, Mašić radi uglavnom male formate iz čega se može pretpostaviti da su to bile studije za veća platna. Moguće je osjetiti i kada slikar radi po stvarnom predlošku, a kada iz glave. Mnoga Mašićeva djela dio su razrađene i promišljene kompozicije stvarnosti kao plod njegova pamćenja stvarnih slika iz života i prirode. A to, zapravo, i nije čudno ukoliko zanemarimo kontekst vremena u kojem njegovi domaći i europski suvremenici stvaraju (pri tom mislim na impresioniste koji izlaze u prirodu i brzim potezima nastoje uhvatiti trenutni  izgled nekog predmeta ili krajolika inzistirajući na ugođaju i mijenama što ih na licu mjesta, dakle uživo, pred njihovim štafelajima, tvori igra svjetlosti). U tom smislu može se govoriti i o Mašićevu koloritu, za koji neki tvrde da je plod utjecaja južnotalijanske, Napuljske škole, što je moguće jednako kao i utjecaj münchenskih atelijera. Njegova se gama naime ipak temelji na umjerenosti kolorita, zagasitim tonovima i ujednačenoj paleti. Na mjestima gdje mu jarke boje poput crvene ili gdjegod zelene otvoreno progovore one tvore kontrapunkt, za kontrast i uravnoteženu kompoziciju. Atmosfera u većini djela ostaje filtrirana kao ostavština slikarstva prethodnih stoljeća.

Sustavan i pregledan postav

Bez obzira na sve, na različita mišljenja o kakvoći slikarstva Nikole Mašića tijekom proteklih stotinjak godina i više, on je uz Ferdu Quiquereza neosporno najvažnije ime hrvatskoga realizma, koje će i danas kao i u svoje vrijeme imati poklonike kojima će njegovo slikarstvo biti oku ugodno i zanimljivo. Primjera radi, postoje informacije da je u njegovo doba bila potpuna pomama za njegovim radovima i da su svi htjeli imati barem „neku bundevu na zidu“. Realizam kao kopija stvarnosti postojao je stoljećima prije, zagovarale su ga sve škole i slikarske radionice prije kraja 19. stoljeća i slikarske revolucije, od njega se nisu odlijepili ni mnogi poslije toga. I stoga je jako važno reći da je Nikola Mašić bio majstor žanr-slikarstva svoga doba, osoba koja je generacijama budućnosti poklonila subjektivan, ali i iskren predložak kako se nekad slikalo, što je u slikarstvu bilo općeprihvatljivo s dodatkom individualne prepoznatljivosti i vlastitoga likovnog rukopisa.

Pa da je ostala i samo Guščarica na Savi, koja je jedno od vrednijih panela fundusa Moderne galerije u Zagrebu, dodatak je to bogatstvu cjelokupnoga hrvatskog slikarstva. Imao je vrlo istančano oko, njegova djela bogata su naracijom, studije životinja hvale vrijedne kako u detalju tako i komponirane u cjelinu, što sve tvori dostatnu podlogu da o Mašićevu opusu govorimo krajnje pozitivno, kao što pozdravljamo i vrlo dobro artikuliranu izložbu u Modernoj galeriji.

Autorica izložbe i teksta u bogatom katalogu, kustosica Dajana Vlaisavljević, u suradnji s tvorcem likovnog postava Mariom Beusanom detaljno je razradila izlaganje umjetnikova opusa, promišljeno, sustavno i pregledno.  Izložba je i rijetka prilika da posjetitelj na jednom mjestu vidi i usporedi Mašićeva djela u vlasništvu Moderne galerije sa slikama iz privatnih zbirki koje se ne izlažu baš svaki dan.