Selfi kao remek-djelo

Najposjećenija londonska atrakcija je Britanski muzej s oko 6 milijuna posjetitelja godišnje, što je za cijeli milijun više nego što svi hrvatski muzeji imaju zajedno. Da bi se toliko mnoštvo kanaliziralo, osmišljene su jednosatne i trosatne ture koje užurbanim turistima skreću pažnju na deset ili dvadeset najvažnijih izložaka poput kamena iz Rosette, kraljevske igre iz Ura, šaha s Lewisa ili Portlandove vaze. Taj popis služi kao Arijadnina nit da prođete kroz labirint čarolija i najvrednije izdvojite iz mase čuda. Ali ništa ne pomaže. Jednom sam ondje stao uz Portlandovu vazu – koja se veličinom ne izdvaja iz okoline – i promatrao ljude: od desetero možda je jedan zastao uz nju, ostali su omamljeno promjesečarili kraj nje.

Dnevno Britanski muzej posjeti u prosjeku 16.500 ljudi – a toliko zajedno u Noći muzeja bude u Muzeju suvremene umjetnosti i Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Noć muzeja silan je mamac za znatiželjnike, u Hrvatskoj se samo te noći ostvari pet posto svih posjeta muzejima. S muzejima otvorenim do kasno u (jednu) noć započeli su u Berlinu 1997. Ideja je bila da se u tom večernjem, ekskluzivnom terminu, privuku potencijalni sponzori – jer muzeji su rupe bez dna kada je riječ o novcu. Ljudima se svidjelo visjeti po muzejima noću pa se koncept proširio, a veliki zamah dao mu je pariški gradonačelnik Bertrand Delanoë 2002. Odatle je Noć muzeja naglo zahvatila Europu, pa je stigla i u Hrvatsku, a protegnula se i do Argentine i Filipina.

Noć muzeja privlači ljude snagom supermagneta. Prošle godine sudjelovalo je 110 hrvatskih gradova i 230 muzeja, galerija i ostalih kulturnih ustanova – raznih baštinskih institucija, arhiva, knjižnica, centara za kulturu, vjerskih zajednica, udruga i obrazovnih institucija – a priključile su se i četiri franjevačke muzejske zbirke BiH. Posjećenost je nevjerojatna: prošle Noći muzeja bilo je 240.000 posjetitelja, od čega je 95.000 imao Zagreb, 32.000 Split, 20.000 Zadar, 15.000 Pula, 10.400 Dubrovnik, 8.300 Varaždin, 7.400 Karlovac, 3.700 Koprivnica, 2600 Trakošćan, 2100 Šibenik, 1300 Vučedol i Županja, 1100 Slatina i Čakovec…

Jedna druga moda još nije došla do nas, ali zasigurno će stići – to je Dan selfija u muzeju. Gotovo ga je nezapaženo ovog 16. siječnja obilježio splitski Muzej osjeta. Riječ je o ludosti koju je 2014. pokrenula britanska blogerica Mar Dixon, koja ima mrežnu stranicu namijenjenu ljubiteljima muzeja i umjetnosti. Njezina je zamisao jednostavna: na Dan selfija otiđite u muzej koji vam je drag, napravite selfi pred omiljenom umjetninom i objavite ga na društvenim mrežama, s obveznim heštegom po kojem ćemo znati o kojem je muzeju riječ. Muzej osjeta u Splitu nije muzej u pravom smislu riječi – radi se o vašarskoj atrakciji smještenoj u šoping-centru, vrlo nalik Muzeju iluzija u Zagrebu – ali i to je neki početak.

Louvre je s osam milijuna posjetitelja godišnje najposjećeniji muzej na svijetu, a gužva oko Mona Lise je neopisiva. Oni koji su se uspjeli do nje probiti svjedoče o razočaranju: eventualno je uspiju snimiti preko glava drugih posjetitelja, ali bolje bi u njoj uživali da je gledaju na internetu ili u nekoj monografiji. Američke estradne zvijezde Beyoncé i Jay-Z posjetile su 2014. Louvre zajedno s kćeri Blue Ivy, a uprava im je iz marketinških razloga omogućila fotosešn pred La Giocondom. Selfi s Da Vincijevim remek-djelom Beyoncé je stavila na Instagram – od 123 milijuna njezinih sljedbenika čitav ga je milijun lajkao. A da umjetničko djelo nije ništa doli kulisa za selfi, vidi se kad god japanska konceptualna umjetnica Yayoi Kusama izlaže instalaciju Infinity Mirrors u galeriji Davida Zwirnera u New Yorku. Da bi ljudi ušli u njezinu instalaciju, što igrom svjetla i zrcala simbolizira vječnost, i treba vam prava vječnost – u redu se stoji između dva i šest sati.

Posjet muzeju na Dan selfija tako je posjet samomu sebi – umjesto da promatramo djelo, tražimo najbolji kadar da ga snimimo; ne zanima nas kakav otisak ostavlja u našem duhu, nego kakvu pozu zauzimamo na snimci; umjetničko djelo samo je dekoracija našeg profila, trofej za koji se trebalo izboriti. U Noći muzeja, pak, nismo više pojedinac suočen s djelom pojedinca, nego dio stampeda što tutnji kroz dvorane dok čuvari strepe nad neprocjenjivim izlošcima, a idući ćemo dan čitati o još većem posjetu nego prošle godine. Možemo se snobovski zgražati nad tim ili populistički klicati da su ljudi ipak došli u muzej, ali ne možemo negirati da visoka kultura nije dio svakodnevnog života, nego da se i muzejski i medijski angažman sveo na puko podsjećanje da je nekad postojala.