Rastakanje makedonske nacije

U lipnju 2018. na samoj granici Makedonije i Grčke potpisan je Prespanski sporazum, kojim je okončan višedesetljetni spor o imenu Makedonije. Ipak, bit grčkoga blokiranja euroatlantskih aspiracija Makedonije nije samo zahtjev za ekskluzivnim pravom korištenja imena antičkoga kraljevstva nego i povijesna samoidentifikacija Makedonaca kao nacije makedonske države.

Nakon raspada Jugoslavije 1991. Makedonija je kao jedna od republika bivše države postala samostalna. No tek je 1993. postala punopravna članica Ujedinjenih naroda, i to pod privremenom referencijom The Former Yugoslav Republic of Macedonia (akronim FYROM). Ustavno ime države bilo je Republika Makedonija. Godine 1995. sklopljen je bilateralni sporazum kojim se Grčka obvezala ne priječiti makedonsko učlanjenje u europske i druge svjetske asocijacije pod privremenom referencijom dok se bilateralni (ne)sporazum oko imena ne riješi. U međuvremenu je Makedonija svoju državnost i identitet gradila kroz bilateralna priznanja pod ustavnim imenom te ju je na taj način priznalo više od sedamdeset posto članica UN-a, između ostaloga i Hrvatska te tri stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Grčka je u međuvremenu shvatila da njezina nakana nametanja imena susjednoj državi neće biti uspješno provedena jer je Makedonija privremenu referenciju imena koristila samo kada je morala, ponajprije u multilateralnoj diplomaciji. Zato je Makedoniju blokirala u svim euroatlantskim integracijama. Za razumijevanje današnjega političkog stanja u Makedoniji bitno je spomenuti da je 2001. bila oružana pobuna makedonskih Albanaca, okončana Ohridskim sporazumom, kojim su se albanskoj manjini dodatno proširila prava te je albanski jezik uveden kao drugi službeni jezik u onim općinama u kojima albanskog stanovništva ima najmanje 20 posto. A makedonska stranka pobjednica na parlamentarnim izborima morala je koalirati s jednom od albanskih stranaka i u takvoj koaliciji sastaviti vladu.

Politički zaokret

Iako je među prvim zemljama u regiji ispunila sve uvjete za početak pregovora s Europskom Unijom, nije ih ni do danas otvorila, a 2008. na samitu u Bukureštu odbijena je za prijem u NATO. Makedonija se žalila pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, koji je 2011. presudio da je Grčka prekršila bilateralni sporazum iz 1995. Ipak, pravna pobjeda se pretvorila politički poraz. Naime, EU i NATO zahtijevali su jednoglasni pristanak i ratifikaciju svih članica obiju asocijacija za primanje u članstvo, a Grčka je neprekidno koristila svoje pravo veta. Nakon toga Makedonija se okrenula sebi. Oporba je bojkotirala rad parlamenta, a konzervativna VMRO-DPMNE revitalizirala je makedonski nacionalni identitet naglašavajući povijesni slijed s antičkom Makedonijom. Koalicijska albanska stranka DUI pritom je provodila vlastitu političku korupciju u većinski albanskim općinama, a vodstvo stranke ostvarilo je pogodnosti posluživši se etnobiznisom. Makedonska politička scena bila je u stalnu previranju, kako sa „šarenom revolucijom“, objavom prisluškivanih razgovora vodstva VMRO-a, tako i sa sveprisutnim nepotizmom i klijentelizmom. U takvoj političkoj atmosferi i ortačkom gospodarstvu potkraj 2016. održani su parlamentarni izbori. Rezultat je bio tijesan, VMRO-DPMNE blago je pobijedio, ali nije uspio sastaviti vladu. Socijaldemokratski vođa Zoran Zaev uspio se usuglasiti s albanskom koalicijom stranaka te formirao vladu. Pritom su albanske stranke usuglasile zajedničku platformu ciljeva, koja je nazvana Tiranskom, gdje se platforma i potpisala uz tutorstvo albanskoga predsjednike Rame.

Jedna od točaka Tiranske platforme bila je i uspostava albanskoga jezika kao drugoga službenog na razini cijele države i da se Albanci moraju smatrati konstitutivnim narodom. Za vrijeme pregovora i dogovora oko formiranja vlade i konstituiranja novog saziva parlamenta u Makedoniji se odvijaju građanski protesti pod egidom „Za zajedničku Makedoniju“, koje je neizravno podupirao VMRO-DPMNE, i na kojima su uglavnom sudjelovali građani desne provenijencije. Kulminacija protesta dogodila se 27. travnja 2017. nasilnim ulaskom u makedonski parlament, neposredno nakon neproceduralnog i nelegitimnog izglasavanja novog saziva i predsjednika parlamenta.

Nova je vlada odmah krenula u politički zaokret kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Vođe pokreta Za zajedničku Makedoniju uz neke zastupnike VMRO-a, koji su također ušli u parlament, prilikom demonstracija optuženi su za terorizam. Pokrenuti su pravosudni postupci protiv bivšega premijera i sive eminencije stranačkih dužnosnika, a implementacija ciljeva albanske koalicije postupno se počela provoditi. Na međunarodnom planu, uz asistenciju pojedinih država Zapada, počeli su pregovori oko promjene imena države.

Nakon potpisivanja Prespanski je sporazum običnom većinom ratificiran u Sobranju. Potkraj srpnja 2018. raspisan je neobvezujući referendum za kraj rujna 2018. s pitanjem koje je glasilo: „Jeste li za članstvo u EU i NATO-u s prihvaćanjem Prespanskog sporazuma između Republike Makedonije i Republike Grčke?“ Zbog nedovoljne izlaznosti građana nije ostvaren referendumski cenzus te promjena imena i sve druge implikacije koje iz toga proizlaze nisu dobile legitimitet. Kako je referendum bio savjetodavan, makedonska je vlada uz svekoliku potporu europskih i američkih čelnika otpočela pravnu proceduru implementacije Prespanskog sporazuma. O kakvoj se snažnoj potpori radilo za implementaciju sporazuma, jasno govori poruka europskog povjerenika za proširenje Johannesa Hahna, koji je poručio Makedoniji „da je njezin interes pristupanje EU i NATO-u, a za to je potrebno osam ili devet glasova oporbe za promjenu ustava te da vjeruje u kombinaciju balkanskoga i racionalnoga“ načina rješenja.

Ratificiranje
Prespanskog sporazuma

Prilikom izglasavanja ustavnih amandmana osam je zastupnika odnosno 20 posto zastupnika opozicijske VMRO–DPMNE glasalo za ustavne amandmane i izmjenu ustava. Za pridobivanje zastupnika iz VMRO–DPMNE-a da glasaju za izmjenu ustava Vlada je jamčila amnestiju za pojedine zastupnike i članove njihovih obitelji za događaje u parlamentu iz travnja 2017. Oporba je protestirala i sumnjala u korupciju i političku trgovinu. Nakon više političkih peripetija, višetjedne rasprave svakoga pojedinog amandmana te pregovora Vlade s albanskim strankama o drugim amandmanima i izmjeni preambule ustava; u večernjim satima u petak 11. siječnja 2019. godine 81 zastupnik je izglasao promjena ustava, odnosno promjenu imena erga omnes. Točno dva tjedna poslije, 25. siječnja grčki je parlament, nakon višednevne rasprave uz velike proteste građana, tijesno ratificirao Prespanski sporazum.

Promjenom imena naizgled proizlazi da Makedonija ne gubi mnogo. Svojem imenu dodaje samo geografsku odrednicu. No bit je Prespanskoga sporazuma u izmjeni određenih ustavnih članaka na kojima je Grčka ustrajavala te jasno značenje termina makedonski, koji se odnosi na državljanstvo, a ne na nacionalnost. To je uostalom i naglašavala Ciprasova vlada kao argument za ratificiranje Prespanskog sporazuma. Druge su stavke davanje ekskluzivnog prava Grčkoj na komercijalnu i povijesnu uporabu imena Makedonije i heraldičkih amblema povezanih s antičkom Makedonijom. Pritom se moraju u Makedoniji revidirati udžbenici povijesti u skladu s grčkom interpretacijom povijesti, a svaka će država morati koristiti toponime mjesta one države u kojoj se nalaze. Konkretno, Makedonci će Solun službeno morati zvati Thessaloniki, kako se u Grčkoj zove. Pritom je Grčka ustrajavala na izričitom i eksplicitnom članku makedonskog ustava koji kaže da Makedonija nema teritorijalnih pretenzija prema susjednim državama i da se brine samo o makedonskoj dijaspori u inozemstvu. Članak koji je govorio da se Makedonija brine o makedonskoj manjini u susjednim zemljama potpuno je izbrisan, a taj se članak nije izričito odnosio samo na makedonsku manjinu u Grčkoj nego i u Albaniji i Bugarskoj.

Republika (Sjeverna) Makedonija

Albanske su stranke iskoristile priliku za dodavanje dodatnih amandmana u ustavu. Tako je u preambulu ustava ušao i Ohridski sporazum, dok je država i dalje definirana kao država građana Republike (Sjeverne) Makedonije, makedonskog naroda (koji se tako samoidentificira) i drugih manjina odnosno „dijelova naroda“, kako makedonski ustav definira, od kojih se dio manjina izrijekom i navodi. Novina je što je za pripadnike albanske manjine, na zahtjev pokreta Besa, omogućeno da u osobnim iskaznicama piše i njihova etnička pripadnost, uz, dakako, dvojezičnost osobnih dokumenata. Uz ustavne promjene, zakon o dvojezičnosti postao je službenim te je tako uz makedonski i albanski jezik postao službeni na području cijele države. Prošireni albanski zahtjevi donijeli su dodatnu političku nestabilnost u državi, a eksplicitno tumačenje makedonske vlade grčkoj strani da termin makedonski ne označava etnicitet već državljanstvo – sukladno Prespanskom sporazumu – i zabrinutost za identitet i opstojnost makedonske nacije i države.

Iz pozicije politološkog znanstvenika možemo promatrati dinamični proces kako se jedna država i nacija postupno rastaču zbog težnje za političkom stabilnošću i ekonomskom budućnošću. Iz pozicije makedonskog naroda, prijatelja i simpatizera Makedonije možemo promatrati zastrašujući proces koji dezintegrira državu te istodobno dezavuira nacionalni identitet makedonskog naroda, koji se politički ostvario u modernom međunarodnom poretku nacija i država. Mišljenje je autora teksta da tzv. Zapadni Balkan neće pristupiti u EU po postojećim pravilima ratifikacije jer neke članice EU neće ni na koji način ratificirati pristupanje pojedinih država Zapadnog Balkana. Europska Unija morat će iznaći novi pristup integraciji i omogućiti zemljama Zapadnog Balkana ubrzani ulazak u EU jer će u protivnome postati talac balkanskih iracionalnih političkih projekata. Naime, problem je Balkana što svi narodi sanjaju velike države. Albanci sanjaju veliku Albaniju, Srbi sanjaju veliku Srbiju, Makedonci sanjaju ujedinjenu Makedoniju, Bugari sanstefansku Bugarsku, a u Grčkoj je još uvijek živa Megali Idea. A svi ti balkanski projekti igra su nulte sume. Za to vrijeme Makedonci (i ostale manjine u Makedoniji) traže svoje mjesto pod suncem, ali uglavnom na drugim geografskim paralelama.