Raspad sistema ravno s Broadwaya

Priča o velikom međunarodnom i komercijalnom uspjehu britanske trupe Mischief (u slobodnom prijevodu „iščašenih“, „klizavih“, „onih koji uzrokuju povredu“) nije priča o uspjehu iza kojeg stoje velike korporacije i megalomanska ulaganja. Riječ je o zbilja vrijednim entuzijastima koji su te 2012. kada je nastala The Play That Goes Wrong (u Kerempuhovoj inačici Raspad sistema) predstavu izvodili u malenom kazalištu Old Red Lion Pub radeći danju za minimalac, a noću igrajući predstavu. Svega je šačica ljudi kupovala ulaznice na početku, no ta šačica širila je usmenu predaju koja je autore i glumce iz sjevernog Londona dovela do nagrade Olivier za najbolju novu komediju, Broadwaya i otkupa prava u dvadesetak zemalja. Autorski tim Henry Shields, Jonathan Sayer i Henry Lewis počeo je s improvizacijama na edinburškome Fringeu, da bi ih mrak malenih kazališta doveo do zaslužene i stabilne pozicije na West Endu.

Kerempuh tu britansku farsu o amaterskom postavljaju krimića u režiji Borka Perića tek u imenu, Raspad sistema, oblikuje nešto drukčije od britanskih i američkih pandana. Kostimi (Vedrana Rapić) i scenografija (Branko Lepen) gotovo su identični brodvejskim, kao i slapstick-niz ulazaka, izlazaka i scenskih rješenja. Stoga se postavlja pitanje što samu predstavu, a i kazalište u cjelini, čini tako zabavnim i drukčijim od ostalih formi ako ono samo preslikava, odnosno kopira druge? Libretist Tom Briggs u tekstu Whose Production is it Anyway?:Violating Copyright in Theatre drži kako se dostupnošću najava i isječaka s Broadwaya na YouTubeu broj kopiranih produkcija povećava te da bi u situacijama takva kreativnog nepoštenja bilo barem pristojno navesti u knjižici čiji se točno rad preuzima.

Snimio Ivan Posavec / Nikša Butijer, Luka Petrušić i Ana Maras Haramander

Povreda autorskih prava najviše se manifestira u dramskim tekstovima. Materijalni zapis svakako je lakše zaštititi nego određene pokrete na sceni, koji u nekim situacijama uvijek moraju biti isti – jednostavno ih ne možete drukčije prikazati. No i redateljev rad, kao i rad scenografa, kostimografa ili autora glazbe sadržavaju jedinstvene potpise i ideje koje se ne bi smjele olako preuzimati bez navođenja jer je u najmanju ruku riječ o nimalo fair playu i nečemu što se u akademskoj zajednici smatra nepoštenim. Teško je iz te perspektive procjenjivati rad Kerempuhova autorskoga tima, kad se on tek neznatno razlikuje od Broadwaya i West Enda.

Raspad sistema po sebi nije originalna ideja. Kaos iza scene i na sceni nastaje zbog loših međuljudskih odnosa, nakon čega slijedi serija kazališnih katastrofa – vrata se ne otvaraju, predmeti se pojavljuju na krivim mjestima ili nestaju, trupla su živa, glumci su nekompetentni i sl. Razvidna je poveznica s velikim kazališnim i filmskim hitom Michaela Frayna Noises Off (1982), ali i s humornom knjigom o amaterskom kazalištu britanskoga novinara Michaela Greena, The Art of Coarse Acting (1964). Čitava je izvedba komedija agresivnog pretjerivanja kojoj jeste ili niste skloni. Osobno, zazirem od takve vrste humora.

Riječ je o nizu scena koje se ponavljaju, pretjeranih dijaloga i svojevrsnoj anarhiji izvedbe. Svaka scena tu polazi po zlu. Najdojmljiviji su dijelovi potpunog raspada kada vam se učini da je možda riječ o predstavi visokoga rizika. Te scene sugestivno igraju Hrvoje Kečkeš i Nikša Butijer. Ostatak ansambla – Ana Maras Haramander, Josip Brakus, Luka Petrušić, Damir Poljičak, Matija Šakoronja i Anita Matić Delić – korektan je u amaterskom preglumljivanju, odnosno prenemaganju. Sukob Florence i inspicijentice Ane ostavio je prostora za još poigravanja s farsom, iako i takav ima dovoljno humornog potencijala.

Kazalište Kerempuh u novoj se sezoni vraća ustaljenoj potrazi za humorom i što širom publikom. No vraća se i nešto skromnijim očekivanjima i redateljskim dostignućima. Kada se prisjetimo u istom kazalištu, primjerice Živio Harms! Čuda postoje (2014) redatelja Aleksandra Popovskog, komedije koja je sadržavala pokret, glazbu, nekad subverzivni, a nekad i prvoloptaški humor te iznimno korištenje scene, čini nam se da se možda i humor promijenio.

Smijemo li se doista od New Yorka, Londona do Zagreba istima stvarima? Tražimo li samo predstave koje ionako generički lutaju po našem globalnom selu ili zbilja želimo graditi satirični i humorni repertoar po mjeri svakoga građanina? U trenutku kad se do vas na Raspadu sistema grleno smije desetogodišnja djevojčica govoreći da je to najbolja predstava koju je gledala, možete požaliti što niste na njezinu mjestu ili zatražiti više. Šteta što to više u trenutačnoj krvnoj slici zagrebačkih kazališta možete tražiti jedino od sebe.