Priča o jednom glavoperu

U zagrebačkom se Muzeju za umjetnost i obrt već godinama održava ciklus izložbi Suvremeni umjetnici u stalnom postavu. Kao što već i sam naziv sugerira, riječ je o nadasve zanimljivu kustoskom konceptu pozivanja afirmiranih živućih autora da svojim radovima i zamislima kreativno interveniraju u muzejski postav kako bi ga u određenom smislu nadogradili, katkada i ironizirali, a u svakom slučaju – unošenjem nenametljivih vizualnih subverzija – za razgledavanje učinili vitalnijim i dinamičnijim. Pritom, dakako, vrijedi i obratno; tragajući za radovima što se kriju unutar stalnoga postava, profesionalni pratitelji suvremene umjetničke scene iz izložbe u izložbu prisiljeni su periodično ga obilaziti te na taj način, svjesno ili nesvjesno, stjecati nova saznanja o građi koja baš i nije u žarištu njihovih interesa. Od osam ranije realiziranih izložbi iz ovoga ciklusa nijedna se nije pokazala promašenom, a kao osobito inspirativne i zanimljive izdvojio bih one Martinisa, Badurine i Matasićeve, ali i trenutno aktualnu, devetu po redu, Gorana Trbuljaka. Štoviše, Trbuljakova izložba uspjela me zaintrigirati i prije nego što sam kročio u muzejsku zgradu.

Dva Gorana Trbuljaka

Među vertikalno izduženim transparentima posredovanjem kojih Muzej za umjetnost i obrt na svojoj fasadi oglašava izložbe i reklamira glavnoga sponzora, nalazi se i onaj s natpisom: „Goran Trbuljak Goran Trbuljak“. Isto ime i prezime napisano je, dakle, dvaput, ali različitim fontovima. Trbuljak se i u prošlosti znao na različite načine poigravati vlastitim imenom i prezimenom te sam stoga odmah pomislio kako je ovdje riječ o stanovitu kontinuitetu. Pomalo čudan natpis pokušao sam si objasniti otprilike ovako: izložba nije naslovljena te će stoga ime i prezime autora na određeni način preuzeti i ulogu nepostojećega naslova, a Trbuljak – posve u skladu s vlastitim stvaralačkim afinitetima i nazorima – tu nebitnu okolnost želi učiniti razvidnom pa odatle i spomenuto (konceptualno) podvostručavanje. Druga mogućnost koju sam nakratko razmatrao bila je da ovom prigodom Trbuljak izlaže samoga sebe, ali to mi se nikako nije uklapalo u njegov mentalni sklop. Pa ipak… Sjetio sam se, naime, da je davne 1971. na plakatu – ujedno i jedinom eksponatu – svoje izložbe u Galeriji SC iznad poruke „Ne želim pokazati ništa novo i originalno“ istaknuo vlastito lice, k tome još uprizoreno u krupnome planu. Bilo kako bilo, približavajući se ulazu na izložbu za oko mi je zapeo i njezin plakat, koji, međutim, nije identičan transparentu. Na njemu nije dva puta napisano autorovo ime i prezime, nego pitanje: „Zašto bi netko kupio Glavoper od Gorana Trbuljaka?“ Ali i ovdje su nazočna dva fonta; ono „Goran Trbuljak“ napisano je drukčije od ostatka pitanja. A meni bi nekako logičnije bilo da je na takav način istaknuta riječ „Glavoper“, što god ona značila. I zbog čega je ta riječ napisana velikim početnim slovom? Postajem sve uvjereniji kako ime i prezime Goran Trbuljak ovom prilikom osjetno nadilazi okvire konvencionalnog isticanja autora. Ali kako? Napokon ulazim na izložbu. Prolazeći pored različitih komoda, naslonjača, starih slika i sličnih eksponata, ubrzo pronalazim glavnu stvar; središtem jedne od prostorija dominira samostojeći porculanski lavabo s udubinom smještenom točno nasuprot tušu i miješalici za vodu, pritom se drsko namećući čak i jednom obližnjem tabernakulu. Predmet je to dobro mi poznat iz frizerskih salona, samo što nisam znao da ga nazivaju glavoperom. A zapravo je to posve logičan naziv. Nekoliko metara dalje nalazim i stalak s papirima na kojima je otisnut Trbuljakov tekst koji pojašnjava njegove motive da izloži taj glavoper, a čiji izvadak posjetitelji mogu i poslušati zahvaljujući u tu svrhu postavljenim slušalicama.

Nakon – priznajem, izrazito letimično – pročitana teksta, ipak mi postaje jasno kako je ovdje riječ o tipično trbuljakovskom konceptu transformiranja banalnih podudarnosti u nadasve potentne i duhovite kreativne narative. Trbuljak at his best, rekli bi Englezi. U Zagrebu, naime, živi još jedan Goran Trbuljak, za čije postojanje naš Trbuljak već godinama zna, ali sve to vrijeme nikako nije, snažnoj želji usprkos, uspijevao pronaći uvjerljiv povod da s njime stupi u kontakt. Razmišljajući o dobi i zanimanju svoga imenjaka i prezimenjaka, čak se zanosio mišlju kako bi bilo genijalno da je i on nekakav umjetnik. U tom bi slučaju, naravno, mogla nastati i umjetnička grupa Goran Trbuljak, koja ne bi bila opterećena mučnim kontroverzama odnosno kontradiktornim tumačenjima poput one Penzioner Tihomir Simčić otprije pedesetak godina. Ako ništa, u toj bi grupi barem problem nominalna (ko)autorstva bio krajnje besmislen. Inače, na ovome mjestu moram iskoristiti priliku te istaknuti kako sam ja taj koji ima imenjaka (i prezimenjaka) u bliskom ozračju vlastite struke. Nije doduše kustos ali je suvremeni umjetnik. Trbuljaku bi se zasigurno svidjela okolnost da sam bio član žirija koji je mladom umjetniku Vanji Babiću prije nekoliko godina dodijelio nagradu Essl. Štoviše, tu sam odluku čak morao i službeno objaviti pred mnoštvom svojih i umjetnikovih kolega… Ali vratimo se dvojici Gorana Trbuljaka. Providnost je htjela da se Trbuljaku što dolazi iz sfere umjetnosti relativno nedavno ukazao izvanredan povod da kontaktira onoga drugog Trbuljaka. Na internetu je, naime, pročitao oglas u kojem on prodaje glavoper. Kontakt je napokon bio uspostavljen, a glavoper prodan. Ili kupljen, posve je svejedno. Nakon Gorana Trbuljaka novi vlasnik staroga glavopera postao je Goran Trbuljak, da bi ga potom izložio u Muzeju za umjetnost i obrt. Na taj način glavoper je prerastao u Glavoper. Običan prodajni predmet koji na plakatu izložbe piše ravnim fontom postao je izloškom i time zaslužio ukošeni font i veliko početno slovo. Sada se svaki u umjetnost 20. stoljeća imalo upućeniji posjetitelj naprosto mora sjetiti slavnoga Glavoperova ready-made porculanskog pretka. Radi se, dakako, o Duchampovoj Fontani (izvorno pisoaru), koja je 2017. obilježila stogodišnjicu svoje transformacije u umjetničko djelo.

Pronađeni vlasnik

Autor izložbe Goran Trbuljak toga je itekako svjestan te u popratnom tekstu spominje znameniti Duchampov uradak. Ali pritom ne priznaje kako je riječ o još jednom u nizu uobičajenih izravnih i svjesnih citiranja koje (opravdano) smatra izlizanima, potrošenima, a samim time i dosadnima, već radije ukazuje na niz tipično trbuljakovskih okolnosti i podudarnosti.

Ponajprije, kupnja/prodaja glavopera zbila se otprilike u vrijeme stogodišnjice Fontane. Zatim je tu i igra s imenima odnosno prezimenima; dva Gorana Trbuljaka na jednoj, a Marcel Duchamp i tajanstveni R. Mutt na drugoj strani. Ali kada je Fontana u pitanju, upozorava Trbuljak, zbog aktualne kampanje naglašeno feminističkoga predznaka – inače nipošto lišene određenih argumenata – da se njezino autorstvo pripiše jednoj Duchampovoj prijateljici, barunici Elsi von Freytag-Loringhoven, igra s imenima postaje još znatno složenijom. Osobno se s time teško mirim, pa sam u jednom svom nedavnom tekstu napisanom povodom pedesetogodišnjice Duchampove smrti problem autorstva Fontane naprosto ignorirao. Ne želim vjerovati da je Duchamp desetljećima o tome lagao, iako Picassova poznata izjava „Ako nešto vrijedi ukrasti, ja to ukradem“ zacijelo nije bez vraga. Problem autorstva Fontane, dakako, nije u središtu Trbuljakova zanimanja. Privlači ga specifična inačica ready-madea do koje stjecajem neobičnih okolnosti dolazi u primjeru njegova Glavopera, a to je svojevrsni genealoški ready-made. Riječ je, zapravo, o inverziji; Trbuljak ispravno tvrdi kako Glavoper ne predstavlja pronađeni predmet (franc. objet trouvé), iako se tako čini, nego predmet koji je svoga trenutnoga vlasnika pronašao. I zavladao jednom od prostorija Muzeja za umjetnost i obrt. A u obližnjoj prostoriji postoje i tri fotografije Glavopera, prikazana zajedno sa štafelajem i postoljem za oblikovanje gline. Zapažam da te fotografije posjeduju određenu filmsku dinamiku: Glavoper je uvijek u sredini, a štafelaj i postolje sele se s lijeva na desno odnosno s desna na lijevo, s time da na središnjoj fotografiji sva tri objekta tvore neku čudnu instalaciju. Tim fotografijama Trbuljak kao da suprotstavlja nekonvencionalnu umjetnost onoj tradicionalnoj, čak je – s obzirom na središnji položaj – ističući i kao važniju. Takva je barem moja interpretacija…

Osim Glavopera i njegove priče, znatno slojevitije nego što sam u ovome tekstu uspio dočarati, Trbuljak u stalni postav infiltrira i svoju poznatu seriju radova Bez naziva, nastalu u razdoblju između 1971. i 1982. To su pisaćim strojem ispisane jednostavne jednoredne rečenice, svaka na zasebnom papiru formata A4. Trbuljak ih je fotokopirao u stotinjak ili više primjeraka te ostavljao posjetiteljima muzeja i galerija da ih zadrže ukoliko žele. Rečenice su propitivale umjetnost kao takvu, ironizirale uobičajene klišeje o umjetničkom stvaralaštvu, doticale se problema percipiranja umjetnosti i slično. Za razliku od situacije prije nekoliko desetljeća, sada su ovakvi papiri – radi se o digitalnim ispisima skeniranih originala na čije izlaganje prava polaže Kontakt kolekcija Erste grupe i ERSTE fondacije – izloženi posve ravnopravno s ostalim muzejskim eksponatima. Nisam ih se usudio dirati, iako je to možda bilo dopušteno. Teško je reći. Zbunilo me još nešto; jedan od papira nije bio pričvršćen na zid nego se nalazio na podu. Na njemu piše: „ne želim u kolekciju gdje se kolekcioniraju radovi drugih umjetnika“. Zanimljivo. Je li otpao sa zida slučajno, ili se na podu našao zbog autorove namjere? Bit će prije ovo drugo, kako zbog rečenice tako i zbog činjenice da je uza zid bio nekako odveć uredno prislonjen. Zbog svoje zanemarive težine pri slobodnom bi padu papir, naime, zacijelo prizemljio na nekom udaljenijem mjestu. Pa, ipak, postoji i mogućnost da je to djelo nekog savjesnog posjetitelja, nakon što je spomenuti papir zatekao negdje na podu.

A papir koji se referira na problem kolekcioniranja nalazi se odmah do Trbuljakove kolekcije, također privremeno izložene u Muzeju za umjetnost i obrt. Po vlastitim riječima, Trbuljak sakuplja radove koji su slični njegovima, ali ne da bi ih pokazivao već da bi ih skrivao. Njihovim posjedovanjem radi na smanjivanju mogućnosti eventualna vlastita utapanja u mnoštvu eventualno sebi srodnih autora. Na ovoj izložbi u izložbi – obje ih okružuje stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt – prikazana su djela Damjanovića-Damjana, Maračića, Marteka, Delimarke, Pavelića, Krelje, Galete, Todosijevića, M. Stilinovića i Malčića. Poznavajući posljednjega, zanima me hoće li takvu nazočnost jedne svoje slike tretirati kao izlaganje na skupnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt s Goranom Trbuljakom kao kustosom. Bio bi to trbuljakovski konceptualan pristup pisanju životopisa…

Ciklusom izložbi Suvremeni umjetnici u stalnom postavu ravnatelj MUO-a Gašparović i kustosica Fučkan rade odličan posao. Očekujem Tomu Savića Gecana, ako smognu hrabrosti. Ukoliko ne smognu, neću im zamjeriti.