Povratak posljednjega ilirca

S obzirom na utjecaj i recepciju djela pojedinih stvaratelja, u književnoj i kulturnoj povijesti u načelu postoje tri moguća scenarija. Vjerojatno je najpovoljniji onaj kada je djelo pojedinog autora jednako, ili barem približno jednako, cijenjeno u njegovo vrijeme i u desetljećima, pa i stoljećima nakon njegove smrti. Takvi su autori, rekli bismo, svevremenski, jer ih prepoznaje i cijeni svako vrijeme. S jedne i druge strane takva scenarija stoje dva u načelu nepovoljnija. Prvi bi bio onaj kada je autor za života zanemarivan, a slavu i utjecaj doživljava nakon smrti. U tom slučaju je autor, rekli bismo, bio ispred svoga vremena pa ga mogu cijeniti tek vremena koja će doći nakon njega. Drugi bi scenarij, suprotno tome, bio onaj prema kojem je autor za života slavljen, a nakon smrti zaboravljen. Za takve bismo slučajeve pak rekli da je autor bio u skladu samo sa svojim vremenom i nema što ponuditi vremenima koja dolaze nakon njega. Koji je od spomenuta dva nepovoljnija scenarija povoljniji, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti. Ako njegovo djelo već ne može doživjeti onaj najpovoljniji scenarij, naime da ga jednako uvažavaju za života i nakon smrti, je li bolje da djelo za autorova života ostane u sjeni, a onda nakon njegove smrti živi desetljećima ili stoljećima, ili je bolje da autor doživi i uživa slavu svojeg djela, ali ga nakon toga svi zaborave? Pragmatičari bi vjerojatno rekli da je bolji potonji scenarij, a idealisti vjerojatno onaj prvi.

Ivan Trnski živio je 91 godinu

Krijesničar

Kako bilo da bilo, ovakva pitanja nametnula su mi se nakon čitanja Izabranih djela pjesnika, prozaika, dramatičara i prevoditelja Ivana Trnskog (1819–1910), jednog od glavnih aktera hrvatskoga književnog i kulturnog života 19. stoljeća, koji je za života obnašao vrlo važne književne i kulturne dužnosti te je silno hvaljen i slavljen, a zatim je gotovo u potpunosti zaboravljen. Bi li brojne za života doživljene počasti mijenjao za postumnu slavu, nikada nećemo saznati, no njegov se život i djelo upravo pokazuju kao paradigmatičan primjer onog, zapravo ne tako česta scenarija, prema kojem autorova slava prestaje s njegovom smrću.

Vrijeme Trnskoga obilježila je izgradnja ne samo modernog, zajedničkoga standardnog jezika za sve Hrvate nego i izgradnja moderne hrvatske nacije i kulture. Ciljevi su to kojima je Trnski bio do kraja posvećen i zbog kojih je stavio u drugi plan razvoj vlastitoga književnog stvaralaštva

Kao što saznajemo iz vrlo preglednog i informativnog predgovora knjizi Katice Čorkalo Jemrić, koja je priređivačica knjige te potpisuje životopis i bibliografiju pisca, Trnski je zaista bio „spomenikom preporodne epohe za nekoliko književnih naraštaja“. Kao „Gajev miljenik“ u književni je život ušao preko njegove Danice, a poslije je objavljivao u gotovo svim (književnim) časopisima 19. stoljeća, počevši od Kola, preko Nevena do Vijenca, kojem je i dao naslov, a njegovo se djelovanje protegnulo i u 20. stoljeće, odnosno do Savremenika. Bio je aktivan i u (književnim) udrugama i institucijama, počevši od Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, za čiji se osnutak zalagao, preko Matice hrvatske, čijim je bio kratkotrajnim predsjednikom, do Društva hrvatskih književnika, za čije je osnivanje iznimno zaslužan i čiji je bio prvi predsjednik, a nakon odstupanja s te dužnosti i počasni predsjednik. Bio je počasni član i Matice hrvatske, Akademije, Družbe Braće hrvatskog zmaja. Aktivan je i u političkom životu pa je, među ostalim, bio zastupnik u Hrvatskom saboru i upravitelj Bjelovarske županije, a dobitnik je i prestižnih onodobnih odličja, među kojima i Viteškog križa Reda Franje Josipa I, zbog čega je imenu i prezimenu nerijetko dodavao u potpisu oznaku „vitez“ („Ivan vitez Trnski“).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Što se tiče njegova književnog stvaralaštva, koje je i u fokusu Izabranih djela, priređivačica je najviše prostora posvetila njegovoj poeziji, zbog koje je za života najviše i cijenjen, no u predgovoru se osvrće te u knjigu uvrštava i pojedina njegova epska djela, pripovijesti, putopise i članke, dakle donosi i komentira izbor iz gotovo svih žanrova kojima je pisao tijekom 75-godišnjeg spisateljskog vijeka, od najranije mladosti do smrti.

Nakon pjesničkih početaka, koji su unatoč (a možda zapravo zahvaljujući) izraženom prigodnjaštvu, čemu je bio sklon sve do smrti, naišli na dobar odjek pogotovo kod skladatelja (Lisinski, Runjanin, Zajc, Kuhač…), Trnski znatniju književnu recepciju doživljava objavom dviju zbirki domoljubno-ljubavnih pjesama naslova Kriesnice (1863. i 1865). Odlično primljene kod čitatelja i kritike, zbirke su obilježile književni rad Trnskog u tolikoj mjeri da ga se nazivalo kriesničarem, kako se i sam ponegdje potpisivao. Iako su ih, među ostalima, silno hvalili Šenoa i brojni drugi kritičari, stavljajući Trnskoga uz bok Mažuraniću i Preradoviću, točnija je bila Iblerova ocjena kako Kriesnice neće nadživjeti svojeg autora.

Ništa bolju sudbinu nisu imala ni ostala njegova književna djela, pogotovo epika. Nakon humorističnog spjeva Zvekan opet na svietu (1844), Trnski se poslije, prvo šezdesetih godina kada već kreće uspon novelistike i romana, javio još dvama epskim djelima, vjersko-povijesnim spjevom Sveta priča o solunskoj braći te herojsko-povijesnim epom Nikola Zrinjski ili Sigetsko junakovanje, a tome je žanru – unatoč već proslavljenim romanopiscima Šenoi, Kumičiću i Gjalskom – ostao vjeran sve do kraja 19. stoljeća (Ana Lovićeva, Ban Berislavić). Trnski je, doduše, objavljivao i novele, no kao i poeziju oblikovao ih je, zaključuje priređivačica, u „duhu zakašnjela romantizma puku prilagođeno poučno štivo“, što ga je već tada činilo anakronim. Domoljubno-etična motivacija obilježava i njegov opsegom znatno manji dramski opus te nešto veći putopisni, u kojem se ističu putopisni tekstovi kojima je popularizirao Plitvička jezera.

Otac hrvatske metrike

U raznolikom neknjiževnom spisateljskom radu, najvažniji su njegovi prinosi hrvatskoj versifikaciji i jezičnoj kulturi. U članku O našem stihotvorstvu (1874) Trnski se zalaže za tzv. akcentski stih – držeći naglasak „dušom svakog jezika“, Trnski najvažnijim metričkim načelom smatra pravilnu izmjenu naglašenih i nenaglašenih slogova u stihu. Za razliku od kvantitativne versifikacije temeljene na izmjeni kratkih i dugih slogova, odnosno silabičke kojoj je temelj broj slogova u stihu, Trnski se, dakle, zalaže za prilagodbu ritma stiha naglasnom sustavu hrvatskog jezika, što mu je pribavilo titulu „oca hrvatske metrike“ (Šrepel). Jednako kao što su u to vrijeme izgradnje hrvatskoga standardnog jezika temeljena na štokavštini metrička pitanja bila u prvom planu, koplja su se lomila i oko pitanja jezične kulture, čemu je Trnski također dao važan obol zalažući se ne samo za ispravne akcente u govoru glumaca u hrvatskom kazalištu nego i za korištenje (starih) hrvatskih riječi umjesto nepotrebnih germanizama i ostalih riječi stranoga podrijetla u pisanju. Osim vlastitim spisateljskim i prevodilačkim radom, te je tendencije promovirao u brojnim člancima, ali i savjetodavnim radom na Šulekovu Njemačko-hrvatskom rječniku (1860).

Kriesnice – najpoznatije djelo Ivana Trnskog

Iznimno opsežan bio je i prevodilački rad Trnskoga, koji je najvjerojatnije, kako kaže priređivačica, „motiviran također željom da hrvatska riječ što efikasnije utječe na narodni život“. Popis prevedenih djela razasutih po časopisima i knjigama ili pak izvođenih u kazalištu (ponajviše autora germanskoga jezičnog područja, ali i antičkih te slavenskih autora) zaista je impresivan te čini važan dio književnikova ukupnog djelovanja na planu pisane riječi, odnosno njegov također važan doprinos hrvatskoj kulturi onoga vremena.

Pisac svoga vremena

Usredotočivši se u potpunosti na potrebe svojega vremena, i to prije svega one društvene, a tek zatim, čini mi se, one najuže književne, Trnski je u pravom smislu riječi bio pisac svojeg vremena, zbog čega ga neka buduća vremena, koja su imala opet neke svoje potrebe, više nisu trebala. Najopćenitije rečeno, vrijeme Trnskog obilježila je izgradnja ne samo modernog, zajedničkog standardnog jezika za sve Hrvate, nego i izgradnja moderne hrvatske nacije i kulture, ciljevima kojima je Trnski bio do kraja posvećen, stavivši u drugi plan razvoj vlastitoga književnog stvaralaštva. Tako se više posvetio izgradnji i funkcioniranju kulturne infrastrukture, prije svega udruga, institucija i časopisa, a zatim i pojedinim aktualnim problemima, poput onih metričkih ili povezanih s jezičnom kulturom. U takvu rakursu možemo promatrati i njegov prevodilački i publicistički rad, ali i sav ostali njegov preporoditeljski aktivizam, možda najpoznatiji u odnosu s Dragojlom Jarnević, koju je zainteresirao za preporoditeljske ideje.

Velike mu se zasluge za hrvatsku kulturu 19. stoljeća, dakle, ne mogu zanijekati, a to što je njegovo književno stvaralaštvo ipak namijenjeno samo njegovu, dakle nama daleku prošlom vremenu, drugi je par rukava. U svakom slučaju, zbog njegove općekulturne važnosti uvrštavanje u cijenjena Stoljeća hrvatske književnosti sasvim je opravdano i korak je prema nekom ipak pravednijem odnosu prema „posljednjem ilircu“.